Prije osam godina se filozof, politolog i politički analitičar Žarko Puhovski prisjetio kako je 1964. godine kao košarkaš Lokomotive gostovao kod karlovačkog Željezničara, da pritom nije ulazio u igru, ali da se sjeća da su bili “pretučeni predmetima koji su padali s tribina”, a sada ga prije no što zumiramo aktualna politička zbivanja pitamo sjeća li se gostovanja zvijezda američke NBA lige u Hrvatskoj te iste godine.
“Gledao sam ih na Šalati u Zagrebu kada su igrali, a gostovali su i u drugim košarkaškim centrima – Splitu, Karlovcu, Ljubljani i Beogradu… Nakon toga smo svi trgali ruke i razbijali pokućstvo pokušavajući da nam se lopte vrte oko prstiju, da se kreću preko ramena, pa vraćaju natrag. Američki košarkaši su nam doista izgledali kao bića s drugog planeta, no bilo je važno da su pokazali superiornu tehniku. Imali su funkciju i pokazati da jedna rasa nije inferiorna, nego upravo i superiorna u košarci, no to je išlo po drugoj osnovi i to nam nije bio problem pred očima. Pokazali su nam što se može napraviti s tehnikom kakvu kod nas nitko nije imao. U utorak je preminuo naš velik košarkaš Ratomir Tvrdić koji doslovce nije znao voditi loptu. Bio je jedan od najvećih košarkaša koje smo imali, spektakularne brzine, odličnih dodavanja i dobrog šuta u vrijeme kada nije bilo trica, ali je ćuškao loptu i takav danas ne bi mogao bilo gdje igrati – izbacili bi ga iz trenažnog procesa u predjuniorskim kategorijama. Tada se radilo drukčije. Imali ste tada centre visoke 1,95 metara koji bi imali skok “k’o Nedjeljni Vjesnik”, kako smo znali govoriti u šali. Igra je tada bila drugačija, puno blaža, a Amerikanci su nam pokazali kuda će se košarka razvijati u pogledu superiorne tehnike i na tomu moramo biti zahvalni”, rekao je.
Izbornik američke košarkaške reprezentacije Steve Kerr je podržao ovoga tjedna Kamalu Harris kao kandidatkinju Demokratske stranke za predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država. Hoće li joj pomoći takva podrška trenera momčadi koja se s Olimpijskih igara u Parizu nedavno vratila sa zlatnom medaljom?
- Može, ali mi na pamet pada druga asocijacija – zamislite da izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić podrži nekog političkog kandidata s ljevice. To bi dovelo do rasapa čitave nogometne reprezentacije i svega što u nogometu postoji jer se nogometna reprezentacija oslanja podjednako na Luku Modrića i na Marka Perkovića Thompsona. Imamo ljude za koje se šuška da nisu baš za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uvedena je neka vrst terora da svi sportaši s rukom na srcu moraju pozdravljati državnu himnu na Olimpijadi. Prvi koji to nisu učinili bili su jedriličari Šime Pantela i Igor Marenić kada su u Riu de Janeiru osvojili zlatnu medalju 2016. godine i još su bila dva takva pokušaja, a svi drugi i dalje drže ruku na šupljem organu za intoniranja himne, što većina u Hrvatskoj ne čini. Dakle, kod nas je nezamislivo da netko postupi iz svijeta sporta kao što je postupio Kerr. U legendarnom drim-timu njemačkog nogometa, koji je od 1974. radio čuda po svijetu, imali ste Franza Beckenbauera i Paula Breitnera kao dva bitna obrambena igrača – prvi je bio vezan za Kršćansko-socijalnu uniju u Bavarskoj (CSU), dok je drugi bio poznati ljevičar, čak i maoist, što je bilo općepoznato i oni su u intervjuima o tome govorili, a kod nas je to nezamislivo. Kod nas vrhunski sport nije samo državno, nego i stranačko pitanje. To je doista problem.
Kako je došlo do toga da igrači moraju držati ruku na srcu za intoniranja himne, ako to ne radi nitko drugi osim članova HDZ-a?
- Mnogi to rade, ali ne i većina. Do toga što spominjete je došlo tako što smo imali amalgam – država, partija i vojska su bili oslonci nastajuće zajednice, a na čelu je bio vođa Franjo Tuđman. Inače, jedna od tri ili četiri njegove izrazito pozitivne odluke bila je ta da natjera tadašnjeg nogometnog izbornika Miroslava Blaževića – Ćiru da odvede Dražena Ladića na Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francusku, a ovaj je tamo postao jedan od tri najbolja igrača. Tuđman je telefonirao Ćiri i ovaj je uzeo Ladića za golmana, mada je iz nekih svojih omraza bio nesklon takvoj odluci. Imali smo velikog plivača Miloša Miloševića kojemu je tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora poručio da s takvim prezimenom ne može očekivati da će u njega previše uložiti – Milošević je bio europski prvak, a mogao je i više postići, no nije se u njega investiralo. To su bila takva vremena za kojih je ravnatelj Antun Vrdoljak odlučio da Hrvatska radiotelevizija neće prenositi finale teniskog turnira Roland Garros za žene jer su igrale Steffi Graf i Mónika Szeles, koja je bila favoritkinja na zemljanom terenu. Vrdoljak je rekao da neće dozvoliti da gledatelji prate kako Srpkinja, odnosno Jugoslavenka, a u biti Mađarica koja je nastupala za Jugoslaviju, “tuče” Njemicu. Iz takvih se vremena teško izvući. Imamo i tip autoritarnog kompleksa u sportu – sportaši žive pod nevjerojatnim terorom, najprije roditelja kad su mali, pa trenera kad odrastu, i taj se patrijarhalni sindrom prelijeva na sva područja.
Nekidan ste spomenutog Thompsona nazvali poglavicom kukavica.
- Poglavicom svih hrvatskih kukavica.
Učinilo mi se da je to podosta hrabra izjava jer je popularan kao pjevač i uopće kao pojava u javnosti, a i brendira se kao ratni junak. Zašto ste ustvrdili to?
- Nije problem koncert, a nije problem niti to što se viče na njegovim marginama jer to nitko ne može kontrolirati. Problem je to što Thompson kukavički godinama vrluda u odgovoru na pitanje je li pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara”. Po svemu sudeći, pjevao je tu pjesmu. Po jednoj verziji to jest pjevao povrijeđen pobjedom Ivice Račana i njegovog društva na parlamentarnim izborima 2000., a po drugoj verziji nije pjevao tu pjesmu. No, dok taj čovjek nešto s time u vezi ne napravi, dok doista ne kaže je li ili nije pjevao tu pjesmu, dok se ne ispriča, dok ne izrekne stav o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, on je netko tko domobranski, a ne ustaški, ispipava do kuda smije, pa se malo vrati kada se zaleti i slično. Tako mu dobro ide pa se to vjerojatno neće niti promijeniti.
Biste li ga više cijenili da se jasno deklarirao kao ustaša?
- Ljudski bi to bilo razumljivo i to bi značilo da ima neku vrst moralnog idiotizma, dakle da je ravnodušan spram zločina, a ustaše su uspješno jedino ubijale i ništa drugo nisu napravile za Hrvatsku. Ukoliko bi tako postupio, utoliko bi to značilo da ima “tri čiste” da se predstavi onakvim kakav jest. Lako mi je za povjerovati da uopće nije takve orijentacije, ali da je shvatio da je to niša od koje se dobro živi. Postoji legenda da su ga kao pjevača izmislila trojica polupijanih feralovaca u jednoj splitskoj krčmi iz vica, da bi na kraju to ispao brend. Ne znam koliko je ta legenda istinita, a moguće je i da jest. Dogodilo se potom da je to postala ozbiljna stvar – Thompson je ozbiljna pojava već po tomu što okuplja mnoštva. Nebitno je što mogu reći da mi se njegova glazba ne sviđa jer ima dovoljno onih kojima se sviđa, a tima istima se uglavnom sviđaju i cajke iz Srbije, što je stvar bratstva i jedinstva na nižoj razini kojega oni nisu svjesni. No, doista brine taj moralni idiotizam po kojemu se tvrdi da “nije to tako strašno što se malo ubijalo” ili pak taj potpuni idiotizam u spoznaji po kojemu ti ljudi ne znaju uopće o čemu je riječ. Rekao bih da se prije radi o moralnom idiotizmu jer ne vjerujem da je moguće da ima onih koji ne znaju za klanja koja su ustaše činile.
Pjesma “Jasenovac i Gradiška Stara” i slavi klanja.
- Da. Razmatrajući proteklih tridesetak godina u Hrvatskoj, usporediva je još jedino s pjesmom bradatih spodoba koji su u Vukovaru urlali da će klati Hrvate.
No, načelno, može li se sloboda govora u umjetnosti ograničiti i koliko je klizak teren da neki prekršajni sudac određuje je li pjesma “Bojna Čavoglave” zbog uvodnog pozdrava “Za dom – spremni” zakonita, odnosno je li zakonito njezino izvođenje?
- Ako je takav pozdrav dio pjesme koja je formalno registrirana, na koju se polažu autorska prava, ne bi smjela biti zabranjena. Moralno je upitno izvoditi je. Očekivao bih od nekoga tko to radi da se izjasni u kojem kontekstu tu pjesmu doživljava, da se jasno kaže o čemu se radi, bez da koristi fraze o Domovinskom ratu. Desetke puta sam koristio taj pozdrav kada sam pisao o njemu, pa bi se moglo reći da sam podložan progonu. Prije pedesetak godina sam pisao tekst o jednom danas zaboravljenom autoru koji je objavljivao za vrijeme NDH, pa sam upozoren da pišem o zabranjenoj knjizi, mada sam je čak kritički citirao jer je važna. Za taj režim je takva reakcija koliko-toliko razumljiva. Uglavnom, čini mi se da se ta pjesma ne bi trebala zabranjivati, ako se u njoj pojavljuje takav pozdrav, ali je sve drugo problem. Imamo i pravni problem. Uzmimo za primjer da dolazim k Vama u uredništvo i pozdravim sa “Za dom”, a Vi mi odgovorite “Spremni”. Tko je od nas dvojice u tom slučaju počinio prekršaj? To nije samo fiškalski trik, nego pokazatelj da imamo problem, mada drugorazredni. Prvorazredni problem je to što je to postalo ili ostalo popularno. NDH je danas popularnija no što je bila u svojim “najboljim danima”, a za nas ostale najgorim, jer se to doživljava kao odličan vid umjerene provokacije prema roditeljima, vlastima, školi i tako dalje.
Bi li bilo opravdano kazniti osobu koja pjeva pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” koja izravno slavi klanje?
- Da jer se radi samo tomu, a u ovom drugom djelu imamo na početku taj pozdrav nakon kojega slijedi pjesma, kakva već jest.
Ovisi li onda to o umjetničkoj vrijednosti djela?
- Može se i tako razmatrati, ali u vezi pjesme “Jasenovac i Gradiška Stara” nema spora jer se čitava bavi odobravanjem klanja. Isto vrijedi i za pjesmu “Evo zore, evo dana” koja nema nikakve veze s ratom iz 1990-ih nego je ustaška, a ustaše su partizanima uzele melodiju, ovi pak četnicima. Važno je to da imamo ustašku pjesmu koja je konotacijom jasno određena. Čini mi se da to mora biti zabranjeno, kao i nošenje ustaških uniformi i ustaško znakovlje svugdje, osim na Bleiburgu jer je tamo to znak žrtve, a ne počinitelja zločina. Isto tako na komemoraciji u Jasenovcu ne bi smjeli svirati hrvatsku himnu jer su njome svakoga jutra budili logoraše, no to, naravno, nikome ne pada na pamet. Tragikomično je da se svakoga travnja tamo organizira komemoracija, a obilježava se proboj zadnjih 117 preživjelih, što bi trebalo slaviti.
Nedavno ste na tu temu imali polemiku s Ivicom Đikićem u Samostalnom srpskom tjedniku Novosti.
- Jesam. To je nešto što bi trebalo raščistiti. To je i međunarodni problem. Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta je na obljetnicu ulaska vojnika Crvene armije u logor Auschwitz, čime se implicira da do tada nitko ništa nije znao o tome, pa su ostali zaprepašteni kad se vojskom ušlo u logore. Vojnici koji su ušli tamo su uistinu bili zaprepašteni, ali se znalo na široko o tome od 1938. Kao referentni datumi su se trebale uzeti obljetnice osnivanja Jasenovca i Dachaua kao prvog njemačkog logora, da ne govorim o tome da je holokaust pogrešan termin, no utoliko pomoći više nema – imamo čitav niz zbrka s time u vezi, no stvari su u biti jednostavne i, ako osuđujemo zločin, treba ga osuđivati od izvora, kada je započeo.
Činjenica je da su pozdrav “Za dom – spremni” koristili branitelji u Domovinskom ratu koji su obranili zemlju od agresora iz Srbije. Je li s time taj pozdrav dobio i neko drugo značenje?
- Taj pozdrav je koristilo tek nekoliko posto branitelja i to je relativno brzo potpuno prestalo. Bilo je 1991. godine zabranjeno pozdravljati sa “Zdravo”, što se smatralo komunističkim. Na tu sam temu imao polemiku s velikim katoličkim novinarom Živkom Kustićem. Tada sam upitao hoće li se moliti “Zdravo, Marijo” ili “Ljubim ruke, Marijo”. Istina je da su u zadnjim godinama socijalizma ili komunizma, što je to već bilo, djeca sa “Zdravo” pozdravljala samo učiteljice, profesorice, profesore i tete u vrtiću. Nešto se ne može “očistiti”. Svastika je izravno bio indijski znak ljubavi, pa je bespovratno uništen. Isto je s pozdravom “Za dom – spremni”. Ne može se utoliko pozivati na slučaj pozdrava “Slava Ukrajini” jer je on star stotinu godina, a pozdrav “Za dom – spremni” je izmišljen 1941. To je ustaški pozdrav i treba biti zabranjen. Isto je tako trebalo zabraniti i kunu kao ustaški novac. Tragikomična je ideja da s ustaškim novcem kažnjavate nekoga jer je pozdravio s ustaškim pozdravom, no sada smo se barem kune riješili.
U Sjedinjenim Državama je sloboda govora gotovo pa apsolutna, a s druge strane je u društvu nastao pokret koji sankcionira “zastranjenja”. Kako komentirate da je sloboda govora gotovo u potpunosti zajamčena, a da se ujedno može društveno nekoga “otkazati” zbog pogrešne riječi ili postupka?
- To je jedna vrst petlje. Ako hoćete tvrditi da treba nametnuti slobodu, postavlja se pitanje kakva je to sloboda koja se nameće. Smije li država nametati društvu obrasce ponašanja? Može postojati neko društvo koje smatra neke izraze nedopustivima, primjerice univerzitetsko, odnosno neko intelektualno, i to je njihova stvar te ne vidim kakav tu problem vide drugi. Često mi ide na živce insistiranje na politički korektnim formulacijama. Kada se prije sada već, nažalost, puno godina moja kći rađala, pratio sam suprugu u rodilište i tamo su sve upute za pacijente bile u muškom rodu, iako nije bilo niti jednog muškog pacijenta. Pomislio sam tada da je to malo čudno. To klatno se njiše iz ekstrema u ekstrem i teško se zadrži u nekom nultom položaju. Sad će ove društvene zabrane dovesti do toga da se pojavljuju neki koji se smatraju hrabrima, kao, primjerice, ovi u Imotskome na nedavnom Thompsonovom koncertu, koji, eto, kao, prkose poretku, a zapravo to rade unutar familije koja jest pomalo nacionalistička u prosjeku. Djeca se bune protiv roditelja, a opet malo ostaju pod roditeljskim krilom… Vani imaju puno jasniju svijest o tomu da je normalno odrastanje protiv roditelja. Kod nas, nažalost, postoji koncept odrastanja uz roditelje. Djeca liječnika studiraju medicinu, arhitekata arhitekturu i tako dalje jer se smatra nekim ponosom da se nastavlja u obitelji posao. Ranije se kod nas to odnosilo na poljoprivredu, što je u našoj tradiciji, a sada se to prenosi na neke druge djelatnosti. Toga ima i vani, ali uvijek izuzetno i u pravilu kod jako bogatih i posebno društveno postavljenih porodica.
Baza Republikanske stranke se žali na taj woke-pokret i ta stranka koju predvodi Donald Trump crpi snagu u otporu spram toga. Koje bi utoliko bile glavne osobine pokreta MAGA – Make America Great Again ili, u prijevodu, Učinimo Ameriku ponovno velikom, a kojega Trump predvodi?
- Svedene su na jednostavnu formulu “Nemojmo im vjerovati”, a po dogovoru se mijenja na koga se misli, ali to je dovelo do toga da više ne vjerujete ni televiziji ni novinama, ni portalima, osim našim, ni stručnjacima, što je dovelo do velikih problema za ekspanzije kovida-19 – smatra se da su svi oni establišment. Bila je velika greška Demokratske stranke koja je protiv Trumpa 2016. godine postavila Hillary Clinton koja je oličenje tog establišmenta protiv kojega je Trump stalno istupao, mada je i sam bio dio establišmenta, ali ne tada još političkog. Netko tko nije iz predsjedničke obitelji imao bi puno veće šanse kao kandidat protiv Trumpa tada, primjerice senator Bernie Sanders, ali se za to nisu odlučili zbog njegove starosti. Pokret MAGA, dakle, poručuje: “Nemojte im vjerovati”. Slično je to tvrdnji iz kafića koju se može čuti: “Pa dobro, gospon, niste valjda tak’ naivni” ili “Pa Vi to zbilja vjerujete” ili “Zar zbilja vjerujete da su ljudi bili na Mjesecu?! Ma nemojte, molim Vas”.
Vjeruje jer je “pisalo u novinama”.
- Da. Nekada se reklo da je pisalo u novinama i nakon toga je slijedila točka, i to ne samo u socijalističkim državama – smatralo se da je ono što je objavljeno u tisku naprosto činjenica. Nakon onakvih sumnji iz kafića se dolazi do nepoznatih letećih objekata i drugih priča, uočava se ono što nije sasvim jasno iz različitih izvještaja, pa se kaže da se jedno ne poklapa s drugim, pa se dolazi do pitanja koliko ih je pucalo na američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja i slično. Netko je na jednom našem portalu nedavno objavio tekst o starijem Kennedyjevom bratu koji je poginuo u ratu kao avijatičar i ustvrdilo se da bi sigurno bio predsjednik, da je poživio. To nema s ničim veze. Po patrijarhalnoj logici, stariji brat je sposobniji od mlađeg pa, prema tome, ako je taj mlađi bio dobar za predsjednika, što bi tek bilo od starijega… Riječ je o besmislenom zaključivanju, mada se može učiniti logičnim. Imali smo jednog zagrebačkog ginekologa, kojemu je Tuđman za nagradu što je prešao na njegovu stranu kada se odlučivalo o gradonačelniku Zagreba dao poziciju u bolnici u Petrovoj, koji je došao na televiziju, pogledao u kameru i mrtav-hladan rekao da je dokazano da “djeca iz epruvete” češće imaju klaustrofobiju od drugih. Kao gledatelj tada zastaneš, razmisliš. Isprva djeluje da to što je rekao ima neku logiku jer je epruveta mala i u njoj nema prostora, a nakon tri sekunde počneš razmišljati pa shvatiš o kakvom se primitivnom triku radi, no “na prvu loptu” prolazi. Kad je kemičar i biolog Louis Pasteur počeo govoriti o cjepivu i pokušavao to dokazivati na domaćim životinjama, digao se jedan stari liječnik i upitao ga želi li uistinu da mu povjeruju da nešto tako malo što se ne vidi nego mikroskopom može ubiti nešto tako veliko kao što su čovjek ili govedo. Takva primjedba zvuči zbilja logično dok ne počnete razmišljati, primjerice o tome što su krvotok ili imunološki sustav. Takvi primitivni štosovi mogu biti jako opasni.
Neki s političke ljevice su bacili u javnost sumnju kako je ovoljetni atentat na Trumpa bio namješten.
- Tko bi tako dobro gađao? To bi morao biti onaj legendarni turski strijelac s Olimpijskih igara u Parizu koji je pogađao mete s rukom u džepu.
Pritom je jedna osoba za tog atentata i ubijena.
- Da, no u tim pričama se tako i pristupa osobama – svi su oni ravnodušni spram ljudskih žrtava, ako se ne radi o nekome istaknutome ili nekome našem. Trump je govorio i morao je micati glavom i rukama, pa je i pomaknuo glavu, što je dovelo do toga da bude samo okrznut metkom. Puno mi je čudnije to što nemaju podatke o tome da je onaj tko je pucao doista vježbao streljaštvo. Tvrdnja da je taj atentat namješten je samo dokaz da je glupost zarazna, kako se izrazio jedan pametan čovjek. U tome ima nešto.
Kako Vam izgleda predizborna kampanja u Americi? Kandidati su po ispitivanjima javnog mnijenja u egalu.
- Neće se znati pobjednik do zadnjega časa. Svakoga puta kada pratim američke političke kampanje uhvati me hrvatski patriotizam i dobivam veliko poštovanje spram hrvatskih političara i političarki. Prema onome što se događa u SAD-u naši su nobelovac do nobelovke, genij do genija. Primitivizam koji se tamo može vidjeti je potpuno nepojmljiv, uključujući ove potpuno degutantne priče sa sinovima, unukama, unucima, svekrvama, zaovama… Čitave obitelji se pojavljuju da podrže kandidata, a nekad su pristojno sjedili u trećem redu i pljeskali da se zna da ga podržavaju. Sad suprug K. Harris uzima riječ da kaže sve njezine dobre osobine. To je neugodan cirkus i američka demokracija se doista u mnogočemu izvitoperila. Valja imati na umu da to i nije u punom smislu riječi demokracija jer glasači ne biraju predsjednika, nego biraju one koji će ga izabrati i formalno govoreći način izbora predsjednika SAD je manje demokratski od načina izbora ruskog, ako gledamo samo izborni proces.
Navodno je poanta takvog sustava osujetiti vladavinu rulje.
- Da.
Je li taj sustav zakazao, ako je već bio izabran netko poput Trumpa?
- “Očevi osnivači” Sjedinjenih Država su smatrali upravo to da treba spriječiti vladavinu rulje i imali su pred očima Aristotela. Inače, valjda u dvije trećine takozvane stručne literature u Hrvatskoj piše da je Aristotel zastupao demokraciju, što je notorna glupost – upravo je iz tih razloga bio protiv demokracije, a kod Grka je demokracija značila to da smo po pretpostavci svi jednaki, pa se lutrijski bira jer je svejedno tko je izabran. Tako nešto je danas, naravno, nezamislivo. Dakle, taj američki sustav nije demokratski, ali bi “očevi osnivači” rekli da nema dovoljno elemenata filtriranja rulje, odnosno stajališta rulje, pa takav čovjek poput Trumpa može biti izabran i “očevima osnivačima” on sigurno ne bi odgovarao. Nemojmo zaboraviti niti to da je natpolovična većina članova Kongresa koji su odlučivali o neovisnosti Sjedinjenih Država spominjalo Europu u tekstovima s velikim početnim slovom U, dakle nisu niti oni bili naročiti geniji nego su imali jasnu političku poziciju i jasan politički interes.
Predstavlja li Trump opasnost za poredak, kako ga prikazuju protivnici?
- Nasuprot većini kolega s ljevice tvrdim da je katastrofa za SAD, ali sreća za svijet jer demokrati unazad nekoliko generacija ubijaju više po svijetu od republikanaca, a meni je nakon rata kod nas opstao stav da prihvaćam svaku verziju koja podrazumijeva manje mrtvih. Čini mi se da izbor demokratske predsjednice znači više mrtvih u svijetu od izbora Trumpa, ali bi za SAD to bila veoma ozbiljna situacija.
Zašto?
- U stanju je rasturiti sve institucije. Obećao je da će prvoga dana na vlasti preuzeti stvari u svoje ruke, da se tako blago izrazim, i da se neće naročito baviti institucijskim ogradama, da će proganjati one za koje tvrdi da su njega proganjali i da će opet oštetiti minimalne elemente socijalne države koji su se mukotrpno zadnjih 25 godina, uz prekid za njegova mandata, nastojali ugraditi u liberalni kapitalizam koji vlada Amerikom.
Tko je u hrvatskoj politici najsličniji Trumpu?
- To je, nažalost, Zoran Milanović. Kažem nažalost jer dolazi s ljevice, mada populizam može biti i lijevo orijentiran, ali rjeđe, te zato što ne samo da je bio sklon preteškim riječima kada tome nije bilo mjesta nego i zato što je bio sklon izletjeti iz jasno zadanog ustavnog okvira, igrao se slobodnog strijelca i jahao na čelu kolone kao drug Tito kod Vladimira Nazora, ispred Socijaldemokratske partije Hrvatske, što je toj stranci donijelo probitak, ali i oštetilo ugled te vladavinu prava, što je ono što Trump hoće uraditi u SAD.
U SDP-u se pripremaju izbori i ima više kandidata za predsjednika. Nekidan sam gledao intervju s kandidatkinjom Sanjom Major. Je li ona, primjerice, lijevi populist?
- Nije jer zastupa stavove koji niti približno ne mogu u SDP-u biti većinski. Populisti igraju na lake pojmove da bi dobili većinu. Ona unaprijed zna da ne može dobiti većinu i nastoji razdrmati strukturu kako ona ne bi dalje štetila stranci, a populist bi bio netko tko bi rekao ili da je sve dobro i da se toga treba držati ili da treba uvesti neke demagoške mjere. Populizam se formulira s veoma primitivnim obrascima prihvatljivosti, a ovdje se radi o nečemu drugome.
Ima li Dragan Primorac, kandidat HDZ-a za Predsjednika, osobine populista?
- Ima. To je čovjek koji je po svojoj vokaciji piarovac – bavi se vlastitom promocijom i dvojbeno je zašto je HDZ njega prihvatio za kandidata jer nije baš izvjesno da se u njega mogu pouzdati, ako pobijedi, a ujedno mi se čini da nema velike šanse. Možda uistinu nemaju nikoga drugog koga bi kandidirali za tu dužnost.
*objavio KAportal