Kaportal je u srijedu izvijestio o nekoliko slučajeva nasilja u obitelji kojima se bavi pravosuđe, a tu smo problematiku tim povodom odlučili zumirati s predsjednicom Ženske grupe Karlovac Korak Mirjanom Duduković.
Sudac istrage je odbio odrediti pritvor muškarcu koji je supruzi zaprijetio da će ona završiti na groblju Dubovac u Karlovcu, mada taj čovjek ima povijest obiteljskog nasilja. Također je rekao supruzi da će joj iščupati grkljan. Požalila se susjedima i pokazala im je masnicu. Završila je bila u bolnici s kontuzijama glave, podlaktica, lijeve nadlaktice, leđa i podljevima. Požalila se kćerki da joj je život pretvoren u pakao, da joj suprug prijeti ubojstvom, da je onesposobio telefone, da bez povoda nožem nasrće na nju. Postoje i tonski zapisi njegova divljanja, a sudac istrage mu nije odredio istražni zatvor.
- To je velik problem. Takvi slučajevi se u našoj državi neozbiljno shvaćaju. Zadnji slučaj koji se dogodio u domu umirovljenika je dokaz tome. Svako nasilje koje se prijavi i koje policija procesuira treba jako ozbiljno shvatiti, pogotovo prijetnje ubojstvom. U suprotnome i dolazi do ubojstva žena, a počinitelji su uobičajeno oni koji su joj najbliži, koji žive s njome. Svatko se treba staviti u poziciju žene, kako bi se ponašao i kako bi mu bilo, posebice ako mu sustav i zakon ne jamče siguran život. Nasilje u obitelji je jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. Da bismo mogli živjeti normalno, moramo imati slobodu, a nju nam trebaju osigurati sustav i zakon. Procesi jako dugo traju i žena nema nikakvu sigurnost za normalan život. Na tome treba puno više poraditi. O tome nevladine organizacije govore već više od 30 godina i žalosno je da uvijek moramo ponavljati jedno te isto. Imala sam ideju da na sudovima budu oformljeni odjeli koji će odmah rješavati predmete nasilja u obitelji.
U drugom slučaju je sudac istrage odbio odrediti pritvor čovjeku koji je prijetio majci s kojom živi.
- To je praksa u našem sustavu. Raspolažu li suci istrage svim podacima? Pritvor treba odrediti kod svake prijave nasilja, pogotovo kad je ugrožen život. Prijetiti majci ubojstvom je nešto što je van svake norme i pameti. Vidjeli smo što se dogodilo u Daruvaru i to se ne smije dopuštati, pogotovo što počinitelj ima policijski dosje i oružje. Zna se, dakle, da je takav i već je bio osuđivan. Treba puno ozbiljnije raditi.
U trećem slučaju je jedan godinama omalovažavao, verbalno napadao i vrijeđao suprugu, poručivao joj je da je glupa i da je kurva, psovao joj je majku, a u siječnju ju je istjerao iz zajedničkog kućanstva, da bi travnju fizički nasrnuo na nju i poručio joj da će je “ubiti i odrobijati”. U četvrtom slučaju je jedan poručio partnerici da će ona ponovno učiti hodati, jesti i govoriti, da će završiti u pelenama i u šok-sobi. Postoji li trend povećanja broja slučajeva nasilja nad ženama?
- Ne mogu to reći, ali su slučajevi brutalniji no što su bili. Sklonište smo otvorili 2002. godine i tada su žene koje su prijavljivale nasilje i završavale kod nas dobile šamare, batine, bile su pune modrica… Današnje nasilje je puno brutalnije i koriste se noževi, pištolji i puške. Moramo raditi drugačije no ranije jer tada nije bilo toliko slučajeva prijetnji ubojstvom. Batine su nedopustive, ali danas imamo i seksualno, fizičko, psihičko i druge vrste nasilja kojima svjedoče djeca. Danas u skloništima imamo kćeri onih žena koje su nekoć bile u skloništu – poprimile su uloge majki, a muška djeca poprimaju uloge očeva. To je velik problem.
Dakle, djeca nasilnika i žrtava nasilja će vjerojatno postati nasilnici, odnosno žrtve nasilja.
- Tako je. Djeca žive u takvoj obitelji i gledaju taj primjer te ne znaju za drugačije. Ako sustav pomogne ženi da izađe iz tog nasilja, tada će i djeca vidjeti da se može nešto postići. Ako žrtva nasilja ne dobije prikladnu pomoć sustava, nema napretka i utoliko džabe udruge pružaju usluge – naša riječ ne vrijedi puno.
Je li u slučaju Daruvara sustav zakazao?
- Jest, ako je taj čovjek bio nasilan i prije i znalo se da drži oružje bez dozvole. Ako nam to nije bila opomena, ne znam što bi bila. Čekamo li da nam se počne događati ono što se događa u svijetu? Nije nam bio cilj da budemo napredniji i da uđemo u Europsku uniju, a da se tako nešto događa. Treba osigurati normalan život i u slučajevima koji se mogu spriječiti valja uprijeti svu snagu u to. Kasno je kad se dogodi zlo. Dio sustava je zakazao.
Kako biste odgovorili na tvrdnje da je riječ o aktu pojedinca i da je nemoguće znati što mu se “događa u glavi”?
- Ne mogu tvrditi ništa jer nisam upućena u istragu, ali kao laik slušam što se događalo i smatram da se moglo spriječiti. Imao je oružje, a za to nije imao dozvolu, što se znalo i nešto je trebalo poduzeti.
Postoji li neko istraživanje o tome da su slučajevi nasilja sve brutalniji, odnosno koje bi to objasnilo?
- Nitko nije provodio tako detaljno istraživanje jer za to treba i novca i ljudskog resursa. Ovisimo o projektima i mimo projekata ne možemo ništa napraviti. Organizacije civilnog društva su ovisne o tim financijskim sredstvima. Po saznanjima koje imamo zaključujemo da je nasilje nad ženama puno brutalnije no što je bilo. Svašta nam se dešavalo i svakakvih smo slučajeva imali. Ako netko u nekoj sredini može raditi pravodobno, zašto i drugi tako ne mogu raditi, a isti zakon čitaju? Imali smo u skloništu štićenicu iz Istre kojoj se prijetilo ubojstvom, a sudac istrage nas je nazvao, rekao da ne može ženi jamčiti sigurnost, ako bi se vratila u tu sredinu radi davanja izjave, pa je on stigao tu radi toga. To nam je bilo fascinantno. Ako je taj sudac uistinu procijenio da je ženi ugrožen život, dao si truda, došao u Karlovac i uzeo izjavu, mogu i drugi.
Koja bi onda bila Vaša generalna ocjena pravosuđa?
- Ono je najslabija karika u cijelom lancu svih nas koji pružamo podršku ženama i djeci žrtvama nasilja. Kod nas se odmah poduzme sve što treba, policija izađe odmah i odradi što treba, preda nasilnika Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, a tada nastaje zastoj. Ne određuje se pritvor ili imamo slučaj dvostrukog uhićenja – i nasilnika i žrtve nasilja. O čemu pričamo? Meni to ne ide u glavu. Žena se branila. Je li zato u pritvoru?
A zašto se pritvara te žene?
- Jer je nasilnik rekao da je i ona njega lupila. Nedavno su i muškarac i žena uhićeni zbog nasilja u obitelji i proveli su jednako vrijeme u pritvoru. Dvostrukog uhićenja ima manje nego ranije, ali ima i dalje.
Pomažete li i muškarcima?
- Pomažemo. Imamo projekte u sklopu kojih radimo s počiniteljima nasilja. Zavod za socijalni rad uputi počinitelja nasilja kod nas da se s njime radi. Kod onih koji dođu dobrovoljno ima i pomaka nabolje. Treba puno vremena za to da bi se promijenilo njihovo ponašanje, ali napretka ima. Malo je takvih koji se odluče dobrovoljno doći.
Pomažete li muškarcima koji su žrtve obiteljskog nasilja?
- Informiramo ih što mogu poduzeti.
Kada smo 2017. godine radili zadnji puta intervju upitao sam Vas jesu li empatični djelatnici Centra za socijalni rad, a odgovorili ste da nisu. Je li se što promijenilo u tom pogledu?
- Nije puno, nažalost.
U čemu je problem?
- Na ovakvim slučajevima svi radimo na tome, dakle policija, Zavod za socijalni rad, DORH, sudstvo, pa sada i školstvo, no naše se mišljenje baš i ne uvažava. Rješenja institucija imaju snagu, a mi ne možemo ništa izdati što ima snagu pravomoćnosti – možemo samo iznijeti svoje mišljenje koje se uzima ili ne u obzir.
Je li sustav generalno pravedan?
- Nije dovoljno učinkovit. To je najveći problem.
Rekli ste da nema povećanja broja slučajeva nasilja u obitelji, no ima li smanjenja?
- Nema. Događa se to da žena prijavi nasilje i onda traje godinu dana dok se nešto riješi po tom pitanju, pa onda više ne želi to prolaziti i nasilje prestaje prijavljivati. Problem je, dakle, u tome što nije dobila prikladnu pomoć, a treba je dobiti što prije. Počinitelja nasilja treba kazniti i maknuti, a ženi osigurati da može živjeti s djecom normalno. To se u većini slučajeva i dalje ne događa. Sve jako dugo traje. Žena kod nas u skloništu može biti godinu dana. Za to vrijeme se ne završi brakorazvodni postupak, kao niti parnica kojom se određuje skrbništvo nad djecom. Žena utoliko nema sigurnost. Ako muž sretne ženu s djecom na ulici, može djecu uzeti i odvesti sa sobom.
Pa i bio je jedan takav slučaj, zar ne?
- Bio je kod nas slučaj kad je žena bila u skloništu i otišla u drugo, da se makne, da joj se upravo to ne dogodi, no morala je dijete odvesti na susret s ocem. Odvela mu ga je na vikend, a potom se dijete nije vratilo pet mjeseci. Na koncu je policija morala vraćati dijete koje je tada bilo staro dvije godine. Ženi je rečeno da će se dijete odvesti ocu iz skloništa, ako ga ne odvede na taj susret. Zašto se taj princip nije primijenio odmah kada on nije htio vratiti dijete majci?
ŽGK Karlovac Korak postoji od 1998. godine.
- Da.
Što se promijenilo u međuvremenu?
- Jako puno toga u našem radu, no mislim da smo otišli samo par stepenica naprijed u postupanju prema žrtvama nasilja. Bile smo uličarke kada smo počele raditi, nosile smo transparente, skupljale potpise i uopće smo bile više na ulici nego što smo radile konkretno. Uveli smo zatim uslugu savjetovališta za žene kao dio Odbora za ljudska prava Karlovac, a odvojile smo se 2001. godine. Sljedeće godine smo otvorile i sklonište za žene i djecu. Od tada do danas smo provele puno projekata koji se tiču ženskih i dječjih prava i mislim da smo prepoznatljive kao one koje nastoje stvoriti bolje uvjete za žene. Danas je utoliko bolje što žene imaju gdje potražiti pomoć, a mogu nazvati i SOS telefon 047/655-925 koji radi 24 sata i žene nam se na broj telefona uistinu mogu javiti u svako doba dana i noći. Mislile smo da smo uvelike napredovali kada je potpisana i ratificirana Istanbulska konvencija, no nismo. Problem je što država ne financira dostatno rad takvih udruga. Jako smo joj jeftin servis jer pružamo psihološku pomoć, sa ženama rade socijalne radnice, pomaže se djeci pri učenju, imamo pravnu pomoć i odvjetničko zastupanje na sudovima. Puno smo drugačije zamišljale to. Trebamo biti u sustavu državnog proračuna iz kojega će se dio novca odvojiti za udruge. Imali smo sedam skloništa koja su se na takav način financirala i žene su mogle doći uz najavu, bez uputnice i glavarine. To je ispravan način. Zavodu za socijalni rad također manjka novca i oni procjenjuju je li ženi potrebno sklonište. Možemo puno više napraviti. Nastojimo s resornim ministarstvom stvoriti nove uvjete posredstvom Ženske mreže Hrvatske, no stavljaju nas u nekakve kalupe. Po Zakonu o socijalnoj skrbi su odredili da moramo ispunjavati sve uvjete koji se tiču radne snage i ostalih resursa, no to nitko ne plaća. Ako mi postaviš uvjet da u skloništu moram imati tri zaposlene osobe, to bi trebalo i financirati, no nije tako. Ne znam dokle će to tako ići. Pucamo po šavovima i ne znam kako ćemo opstati, a nadam se da hoćemo jer smo lani otvorili novo sklonište, što smo uspjeli ostvariti po projektima financiranima iz Europske unije i napravili smo uistinu to da žene imaju normalan život, a ne da žive u sobičcima bez uvjeta. Sad imaju sve uvjete, ali to iziskuje veliko financiranje koje organizacije civilnog društva jako teško mogu osigurati jer ne stvaramo nikakvu dobit niti naše usluge naplaćujemo. Dakle, potrebno je više empatije, uživjeti se u to.
Koliko je sada korisnica skloništa?
- Devet, no to se mijenja iz dana u dan. Dovoljno je da dođe žena s četvero ili petero djece, a bilo ih je i sedmero, pa da se broj korisnika začas promijeni. U našem skloništu imamo osigurane uvjete i za osobe s invaliditetom, a još je veći problem nasilje u obitelji nad njima jer često ne mogu niti do telefona, primjerice. Trebaju se puno više utoliko uključiti institucije.
Na koji način pomažu Županija karlovačka i Grad Karlovac?
- Financiraju nas djelomice. Ministarstvo, gradovi i županije su na onim područjima na kojima se nalaze skloništa potpisali s nama ugovore 2008. godine da će svatko od njih financirati udruge koje pružaju usluge skloništa s po 30 posto, a da će udruga osigurati 10 posto sredstava. Sljedeće godine smo dobili od Ministarstva i Grada 30 posto, a od Županije daleko manje od toga. Od Ministarstva i od Grada Karlovca smo dobili te godine po 414.000 kuna, a od Županije sto tisuća. Ove godine na Grad daje upola manje nego 2009., bez obzira na inflaciju, Ministarstvo 61.000 eura. Kako se to može opravdati? Imali smo 2009. godine dvije djelatnice na radnom mjestu u skloništu, a danas ih moramo imati tri, tada smo imali rješenje za 15 osoba, a danas imamo za 25, sve su cijene otišle gore, a od svih primamo manje financijskih sredstava nego ranije. Imamo 40 posto financijskih sredstava za rad savjetovališta i skloništa.
Pokrivate i Ličko-senjsku županiju.
- Sve županije pokrivaju trošak dolaska u savjetovališta, u sklonište dolaze žene i djeca s područja cijele Hrvatske radi toga da se zametne trag gdje se nalaze.
Ima li učinaka od nedavne promjene Kaznenog zakona?
- Pooštrio se, a vidite što se događa – nasilnik ne bude pritvoren, imamo dvostruka uhićenja i drugi problemi opstaju. Ne vidim velik napredak.
U čemu je problem s Istanbulskom konvencijom?
- To što se ne primjenjuje.
Što se ne primjenjuje, primjerice?
- Nitko ne poštuje odredbu da se moraju financirati skloništa i savjetovališta. Drugo, sve jako dugo traje i uvijek žena mora dokazivati da je žrtva nasilja. Što treba još učiniti nakon što policija intervenira i nakon što žena završi u bolnici? Trebali li to onda rješavati u roku trideset dana, ako žena zna što želi, a u većini slučajeva zna? Zašto sve to traje godinu ili dvije?
Je li javnost osjetljivija na pojave nasilja u obitelji no što je bila ranije?
- Sve ovisi u kojem dijelu Hrvatske se nasilje događa. Uvijek govorimo da žena treba prijaviti nasilje, da ima pristup internetu, dakle razne mogućnosti da to učini. Međutim, zaboravlja se da se nasilje događa i izvan gradova, gdje žena nema pristup internetu, niti ga zna koristiti, niti ima prijenosno računalo ili pametni telefon. Puno smo puta na području Karlovačke županije dijelili letke po selima i objašnjavali što činiti u slučaju nasilja. Jedna je pitala kako da dođe do policije, ako joj je muž oduzeo mobitel, a do policije ne može jer ima devet kilometara do glavne ceste gdje može čekati autobus, a susjedi je iz straha od supruga ne žele odvesti. Treba jednako pomoći ženama i u gradovima i na ruralnim područjima gdje su žene koje trpe nasilje u puno težem položaju. Ima i onih koji pitaju zašto je sad problem što je muškarac ženu “malo lupio”. Sve to ovisi o tome gdje se živi. No, ima pomaka u javnosti i ne spori se problem nasilja. Problem je što nitko ništa ne poduzima.
Koliko Korak ima zaposlenih?
- Deset.
Jesu li zaposleni uglavnom preko projekata?
- Osamdeset posto nas je na stalno radno vrijeme. Uvijek nastojimo pisati projekte tako da nam se nastavlja radni odnos. S time sam zadovoljna. Otkako smo se 1. studenog 2001. godine prijavile u radni odnos, održavamo ga bez jednog dana prekida. Godine su prošle, a mi smo opstale.
*objavio KAportal