“Ustanove u socijalnoj skrbi su već dugi niz godina u transformaciji, odnosno radi se na deinstiticionalizaciji djece, da bi usluga koja se pruža bila što prirodnija, ako već djeca moraju biti u sustavu socijalne skrbi. Imamo plan transformacije koji će se provoditi narednih godina i imamo dva stana u ovome trenutku, a u oba su naši korisnici. Prednost za useljenje u takve stanove uvjetno rečeno imaju ona djeca koja su dulje u našoj ustanovi, no to ne znači da nećemo i druge korisnike smjestiti u organizirano stanovanje, ako se oslobodi mjesto. Organizirano stanovanje je postavljeno tako da liči na stanovanje s obitelji. Koriste ga djeca u dobi od sedam do 18 godina, a imamo i jednu stariju štićenicu jer nemamo stan za povremenu podršku. Za to potražujemo stan na adresi Nehajeva 4 – tamo bismo smjestili korisnike, a po zakonu barem jedno dijete mora imati 18 godina, da bi najmlađe imalo šesnaest. Jesam li dobro pojasnila – pita vršiteljica dužnosti ravnateljice Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor” iz Karlovca Nataša Horvat s kojom zumiramo rad te ustanove povodom useljenja petoro korisnika u stan u sklopu usluge organiziranog stanovanja.
U svakom slučaju, osnovni cilj takozvane deinstiticionalizacije je da korisnici što manje vremena provode u domskoj zgradi.
- Tako je. Namjera je da se oni koji uđu u dom u njemu zadržavaju što kraće, da se smjeste u organizirano stanovanje.
Procjenjuju li djelatnici i odgovorni u Centru koji bi korisnici mogli biti smješteni u stanove?
- Sva su djeca za organizirano stanovanje. Ne bi se moglo reći da mi procjenjujemo jer ne može niti biti drugačije – tako smo koncipirani. Bilo bi najbolje kad bi svi mogli u stanove. Nije loše da se dijete po dolasku zadrži u glavnoj zgradi, uhvati neki ritam i socijalizira se. Ako u domu nema mjesta, a oslobodi se mjesto u organiziranom stanovanju, možemo tamo smjestiti korisnike. Trudimo se da grupe budu homogene. U stanu u Ulici Pavleka Miškine su djeca koja pohađaju završne razrede osnovne i srednje škole, a u stanu u Nazorovoj su djeca dobi od osam do 12 godina. Oni koji imaju 14 ili 15 godina života su bliži izlasku iz sustava od mlađih korisnika i traži se da oni budu u organiziranom stanovanju da bi stvarali vještine nužne za samostalan život.
Koliko Centar ima stanova?
- Dva aktivna. Oni su nam dani i nalaze se na adresama Pavleka Miškine 4 i Nazorova 7. U fazi smo dobivanja stana na adresi Nehajeva 4.
Koliko je ukupno korisnika?
- Ima ih 35.
U stanovima ih je ukupno deset.
- Tako je.
Koja je razlika između boravka u domu i boravka u stanu?
- Drugačiji je način funkcioniranja i odgajatelji imaju za nijansu drugačiji posao u organiziranom stanovanju u odnosu na zadatke u domu gdje je deset ili 12 djece na odjelu. U domu postoje kuhinja, spremačice, majstor i vozač, a u stanu su odgajatelji s djecom zaduženi za održavanje higijene prostora, za kuhanje i utoliko ih uključuju sukladno dobi i kapacitetima. Naš kućni majstor vrši popravke i u stanovima, odnosno vozač razvozi onu djecu koja su u organiziranom stanovanju.
Koliko su veliki stanovi?
- Stan u Pavleka Miškine ima površinu od gotovo stotinu četvornih metara, a u Nazorovoj 85, ako se ne varam.
Koliko vam još treba stanova?
- U planu je dobiti stan u Nehajevoj za tri korisnika s povremenom podrškom, a on je jednosoban. Tražimo još dva veća stana za smještaj po šestero korisnika. Za tri godine bi u stanovima trebalo biti 25 djece.
Kako ste došli do stanova koje koristite?
- Stan u Pavleka Miškine je ishođen za vrijeme kada je ravnateljica bila Maja Vučinić-Knežević. Taj je stan, ako se ne varam, prvotno bio u vlasništvu Grada Karlovca, a potom ga je on morao vratiti Republici Hrvatskoj, koja je potom to onda dala na tri godine Dječjem domu “Vladimir Nazor”, dakle našoj ustanovi koja se tada tako zvala. Nakon što je protekao taj period, pisali smo ministarstvu koje je bilo zaduženo za državnu imovinu i dobili smo taj stan na trajno korištenje. Stan u Nazorovoj je također u vlasništvu države i dobili smo ga također na trajno korištenje. Stan u Nehajevoj je također vlasništvo RH. Morali smo objasniti zašto nam treba i potom se odlučivalo da nam se dodijele.
Jesu li stanovi bili uređeni i opremljeni kada ste ih dobili na korištenje?
- Nisu. Stan u Pavleka Miškine je bio u užasno lošem stanju, a u Nazorovoj u dosta dobrom – zahtijevao je uklanjanje zidova i neke radove na stolariji i električnim instalacijama. Stan u Nehajevoj će zahtijevati manje zahvate.
Zašto se sad više ustanova nazivaju centrima za pružanje usluga u zajednici?
- Europskoj uniji smo se obvezali na deinstiticionalizaciju i poanta bi trebala biti da najvećim dijelom pokrivamo našu regionalnu zajednicu. U našoj ustanovi imamo djecu iz drugih gradova i županija, a trebali bismo usredotočiti na rješavanje problema u našoj sredini, a onima iz drugih županija pomažemo po potrebi. Tako bi trebalo biti u budućnosti. Zato su se razvijale vaninstitucionalne usluge kao što su psihosocijalna savjetovanja ili psihosocijalna podrška.
Koje usluge pružate?
- Pružamo usluge psihosocijalne podrške obiteljima i pojedincu, i to kroz aktivnost stručnih radnika, a obiteljski suradnik pomaže obitelji u osnaživanju socijalnih i uopće životnih vještina i funkcioniranja. Imamo usluge poludnevnog boravka te smještaja koja je podijeljena na uslugu smještaja u ustanovi i u organiziranom stanovanju. Imamo voditelja intenzivne stručne pomoći i potpore za obitelji kod kojih postoji povećani rizik za odrastanje djeteta i dvaput se odlazi u tu obitelj i to je mjera koja kontrolira odvija li se sve sukladno planu koji je dogovoren s centrom za socijalni rad, a voditelj svakoga mjeseca podnosi centru izvješće. Uslijed takve mjere dolazi i do poboljšanja, ali ima i situacija kada se procijeni da se dijete treba izdvojiti.
Jesam li dobro shvatio da je odlazak u dom krajnja mjera i da do tada pomažete obiteljima da prebrode poteškoće?
- Jeste. Procjenu da dijete treba doći u dom radi centar za socijalnu skrb, odnosno Hrvatski zavod za socijalni rad. Naše je da ih obavijestimo o onome što bismo primijetili, a da je problematično. Oni potom procjenjuju rizik. Nijanse znaju činiti ključnu razliku između situacije koje se mogu doimati sličnima.
U jednom ste intervjuu spomenuli neažurnost drugih institucija u postupanju, pa čak i neprofesionalnost. Biste li to pojasnili?
- Dogodi se situacija kada je žurno dijete primiti u smještaj i tada reagiramo što žurnije, a događaju se i šumovi u komunikaciji, greške, izrazi nervoze… To se rješava na pristojan način. Problematika ne može biti osjetljivija i svi smo napeti.
Pogode li Vas i dalje takve situacije ili posao zahtijeva da izgradite “imunološki sustav”?
- Naravno da pogode, no s godinama se naučite nositi s takvim situacijama, nastojite osnažiti neko dijete, a ponekad date i više no što biste trebali, pa odradite i ono što nije dio posla. Kod nas je bilo smješteno šezdesetak migranata, a neki su zadržani i po nekoliko mjeseci. Imali smo situacije s kojima se ponekad nismo mogli nositi i tražili smo pomoć državnih tajnica. Djeca bi znala reći da su umorna, da ne mogu više, a nisu stara. Teške su sve te situacije i ponekad vidite da obitelji neće izaći iz svog okvira jer je njihova realnost takva kakva jest. Nema čarobnog štapića i trudite se koliko možete.
Kako ste uspjeli smjestiti migrante s obzirom na to da vaši prostorni kapaciteti nisu veliki?
- Uguramo krevet ili madrac, pa stari krevet nanovo složimo… Ljeti bi djeca boravila kod baki i djedova ili roditelja pa bi se oslobodio prostor. Migranti se sve češće sami javljaju jer jako dobro znaju da će biti zbrinuti, pa budu kod nas neko vrijeme. Spajamo djecu migrante s obiteljima u Njemačkoj i drugim zemljama preko posebnog skrbnika i policije, a to je zahtjevno jer dokumente u pravilu nemaju, nego se daju izjave koje se provjeravaju. U tu je svrhu jedna naša odgajateljica putovala u Belgiju s posebnim skrbnikom. Morali smo paziti i na otmičare. Imali smo i pozitivna i vrlo negativna iskustva.
Koje su dobi ti migranti?
- Najmlađi je imao šest godina, a teško je reći koliko je bio najstariji jer ne govore otvoreno o tome. Procjena je da su neki bili stariji od 25 godina, a da su se predstavljali kao 17-godišnjaci i 18-godišnjaci – kako nije bilo smještaja, njih smo primili da prenoće. Druga migrantska djeca su se prepala kad su ih prepoznala jer su vjerojatno provjeravali gdje su oni što su platili za put. Ne želim govoriti ništa krivo, samo iznosim pretpostavke na temelju onoga što su rekla ta djeca. O tome smo žurno obavijestili policiju i izmjestili su ih u hotel “Porin” u Zagreb. Stariji migranti lažu, a inače su sitne građe i trebalo nam je vremena dok smo shvatili kako ćemo utvrditi po prilici dob migranta.
Primate li i dalje migrante?
- Trenutačno ne – zadnji su bili prije par mjeseci, a u međuvremenu je bilo i zahtjeva za prijam, no dok se nije otvorilo organizirano stanovanje u stanu nismo niti za svu djecu imali prikladan smještaj.
Koja je dobna granica za prijam u dom?
- Po novome je donja tri godine života, no za to još nismo stvorili uvjete pa primamo djecu od sedam godina, mada nećemo odbiti mlađe, osobito ako možemo spojiti braću i sestre. U toj situaciji nam Grad Karlovac izlazi u susret i to dijete smjesti u vrtić. Pokušajte zamisliti dijete od šest godina života među dečkima od 15.
Koja je gornja granica?
- S nama su dok se školuju, dakle do 18. godine života pošto nemamo stan s povremenom podrškom. Po novom zakonu mogu biti u skrbi do 26. godine života, ali pod nekim uvjetima, da se školuju ili u dogovoru s centrom koji revidira rješenja i procjenjuje opravdanost ostanka u sustavu socijalne skrbi, odnosno jesu li se ostvarili uvjeti da se ono vrati kući. Zato su jako važne vanjske usluge kao što je psihosocijalna podrška.
Primaju li korisnici džeparac?
- Primaju, a iznos ovisi o dobi. Nekad je iznosio sto kuna, a sada je primjeren.
Smiju li raditi?
- Smiju preko učeničkog servisa, ako su srednjoškolci, odnosno preko studentskog servisa, ako su studenti. Nastojimo da funkcioniraju kao i svi ostali njihovi vršnjaci, da ne bude stigmatizacije. U posjetu im smiju dolaziti prijatelji, a i oni mogu u posjete.
Kako provode slobodno vrijeme?
- Na izletima, u dnevnim aktivnostima, druženjima s prijateljima, odlaze na treninge i slično.
Javljaju li vam se nekadašnji korisnici?
- Javljaju. Cure zovu odgajateljice na vjenčanja. Često bivši korisnici daruju i pomažu na druge načine. Jedna bivša korisnica koja sada živi u Njemačkoj je organizirala darivanje po željama djece. Čak smo imali i ispraćaj mladenke odavde. Ona je dugo tu boravila, dom je smatrala kao svoju kuću i tu je organizirala ispraćaj.
Koje projekte provodite?
- Sada nijedan, ali smo često bili partneri udrugama i školama. Imamo u planu prijaviti se na Europski socijalni fond radi zapošljavanja. Imali smo manje projekte.
Koliko zapošljavate djelatnika?
- Za stalno 48 i dvoje na zamjeni te mene koja sam na mandatu.
Koliko traje?
- Četiri godine.
Bio je u svibnju ove godine raspisan natječaj za ravnatelja.
- Moramo ponoviti natječaj jer se dogodila greška u tekstu. Trenutačno sam stoga vršiteljica dužnosti.
Vaš mandat je istekao doslovce jučer.
- Tako je.
Od danas ste vršiteljica dužnosti, dakle.
- Da.
Što je USKLIK?
- Uskršnja likovna kolonija. Odvija se tjedan dana prije uskršnjih praznika i djeca unutar naše ustanove i po mogućnosti iz škola dva ili tri dana polaze likovne radionice s umjetnicima, a najčešće se stvara na temu proljeća i Uskrsa.
Kako je pohranjen fond umjetnina dobivenih posredstvom Zimske likovne kolonije?
- Fundus je dijelom spremljen kod nas, a dosta slika je po drugim institucijama. Svake godine se radi inventura. Predsjednica umjetničkog savjeta procjenjuje nakon svakog ZILIK-a koja nova djela ostaju u fundusu.
Je li na vidiku rješenje da umjetnine budu sve na jednom mjestu?
- Bili bismo s time najsretniji, no teško je to riješiti. Bilo bi lijepo da imamo negdje stalni postav, no to pripada muzejskoj djelatnosti, pa to ne ovisi samo o nama. Za održavanja 50. ZILIK-a sam uvidjela koliko je posla s time. Ne znam da u Karlovcu postoji tako velik prostor koji bi bio prikladan. Priča jest pokrenuta i vjerujem da će netko u nekom trenutku uspjeti to riješiti. Dobra volja postoji, no treba postojati i prostor sa strukom koja se time bavi. U sustavu socijalne skrbi ne možemo zapošljavati stručnjake za muzejsku djelatnost.
U srijedu je Udruga specijalne jedinice policije Grom donirala tisuću eura. Koliko je takvih donatora?
– Nisu stalni. Javljaju se povremeno, a ponekad i mi tražimo donatore. Donacije su najčešće za božićnih blagdana jer je to vrijeme darivanja. Ne mogu se požaliti jer su nam donatori uglavnom izlazili u susret. Ima i pojedinaca koji doniraju, odnosno mnogo onih koji žele biti anonimni.
*objavio KAportal