Nedavno je 36-godišnji karlovački arhitekt Bojan Radošević u ogledu na KAportalu upozorio da “ne smijemo robovati replikama jer bi to značilo da smo odustali od budućnosti”, pa smo iskoristili taj njegov istup kao povod za širu spiku o karlovačkim prostornim prijeporima.
Zašto si osjetio potrebu reagirati?
- Ta problematika muči godinama karlovačke arhitekte. Prvotna je ideja bila tekst objaviti na mrežnoj stranici Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, no kolege su predložile da se ponudi Kaportalu za objavu.
Što muči arhitekte?
- Uvjeti projektiranja generalno. Što znači ambijentalna zaštita? Vrijedi li obnavljati stare zgrade dva metra visine i s minijaturnim prozorima ili je bolje napraviti nešto moderno što se uklapa u okolinu? Trebalo bi dopustiti slobodu modernog stila. Na prvi pogled zgrade u zaštićenom području djeluju isto, ali među njima ima razlika. Građene su u rasponu sto ili dvije stotine godina u drugačijim stilovima. Zgrade na Korzu nisu iste. Svako vrijeme u povijesti je dalo svoj stil. Zašto se nove zgrade ne bi uklopile u povijesne jezgre?
Protiviš li se replikama kao konceptu?
- Ako netko želi, neka napravi repliku, ali je problem, ako se insistira samo na tome.
Što su vas na studiju učili o replikama?
- Nisam baš slušao o tome na faksu, nije me to naročito zanimalo. Svaki profesor ima svoja tumačenja. Nekim arhitektima su replike odlično rješenje. Na studiju sam se više interesirao za stambenu izgradnju, fiziku zgrade, fizikalne procese u zgradi i slično.
Jesi li dobio priliku baviti se time?
- Jesam. Osigurao sam certifikat za to.
Bi li replike predstavljale neku vrst intelektualne lijenosti?
- Bi. Za to da se ponovi kako je bilo ne treba ti arhitekt, daj majstoru i napravit će repliku po fotografiji.
Angažiraju li se inače arhitekti za izrade replika?
- Angažiraju. Možda je u zoni zaštite sada dozvoljeno da se unutar objekta napravi nešto slobodniji tlocrt, no u to nisam siguran. Zašto ne omogućiti nekome tko nudi projekt u skladu s današnjim stilovima da to i ostvari, pod uvjetom da ne izlazi iz gabarita? Većini je “šaka u oko” zgrada Standard konfekcije u Radićevoj, no ona nije loša, građena je u modernom stilu. Stilski odudara, ali je zadržala gabarit i čak se u prizemlju malo pomaknula. Kada staneš na križanje Radićeve i Banjavčićeve i okreneš se oko sebe, primijetiš da su sve četiri zgrade iz različitih razdoblja. Stil ne bi trebao biti presudan u vrednovanju. Nijedna zgrada iz razdoblja renesanse u Zvijezdi nije preživjela. Ono što jest preživjelo iz tog razdoblja jest raster ulica, kao u New Yorku, a tamo se ruše stare zgrade i grade nove, no poštuju urbana pravila. U redu je odrediti nekolicinu objekata od važnosti za očuvanje, kao što su crkve, primjerice, ali ne baš sve, od šupica nadalje.
Kako nešto postaje baština?
- Baština nije samo ono što se očituje oblikovno, nego i ono što ima povijesnu vrijednost. Primjer za to je kućica kod košarkaškog igrališta na šancu.
Zapitao si se što će biti vrijednost našeg vremena.
- Jesam.
Zagovara se koncept obnove šančeva i zidina i to čini najviše profesor Boris Morsan koji nudi primjere sa Zapada kao argument. Kako gledaš na tu praksu sa Zapada?
- Nisam previše pratio tu problematiku, no čini mi se da su takvi gradovi poput muzeja, bez života. Ne znam koliko bi bilo uputno raditi tako nešto samo zbog turizma. Bilo bi u redu sačuvati ostatke zidina na Gazi, no sada u šancu već imamo Tehničku školu Karlovac, Dom za starije i nemoćne “Sveti Antun”, pa i to košarkaško igralište. Po tom konceptu, sve bi to trebalo srušiti, mada je i tu riječ o baštini. To bi bilo kao kada bi netko odlučio Dioklecijanovu palaču u Splitu vratiti u stanje iz rimskog razdoblja s tvrdnjom da ono što je tamo rađeno u Srednjem vijeku ništa ne vrijedi. S vremenom se sve mijenja i treba poštovati povijesne slojeve.
Bi li takvo “vraćanje u prošlost” predstavljalo krivotvorenje?
- Ne može se kopirati nešto što ne postoji, nešto imaginarno. Povjesničar umjetnosti Matej Mihalić je to dobro objasnio na primjeru Oružane – srušila se, a sada se radi opet isto, no zašto? Ako je već trebalo to zdanje biti srušeno, napravi modernu zgradu za modernu namjenu.
Spomenuo si u tom tekstu bio “kvazibrigu za baštinu”.
- Jesam.
Kako su u Zvijezdi baš sve zgrade postale zaštićena vrijednost?
- Kada se obilježavalo četiri stoljeća od utemeljenja Karlovca bila je ideja da se Zvijezda zaštiti pri UNESCO, a to bi značilo sve konzervirati. Zaštitom se postigao suprotan učinak – propadanje. Ne ulaže se jer se niti ne može normalno ulagati. Treba odrediti zaštitu za pojedine zgrade, a za ostalo staviti okvirna urbana pravila. Raster je vrijednost.
Svojedobno si se javno ogradio od izgleda pročelja knjižare “Naprijed” i požalio na dogmatske stavove konzervatora. Jesi li s njima raspravljao o ovome o čemu sada razgovaramo?
- U zadnje vrijeme ima nekih pomaka kod konzervatora nabolje i optimističan sam da će se sve to nekako uskladiti. Što se tiče knjižare “Naprijed”, htio sam da malo proširimo otvore prilikom obnove. Uvjetovan je izgled dva prozora koji su napravljeni, a do njih su stariji i drugačiji i također su rađeni po uvjetima konzervatora. Najveći je problem nekonzistentnost. Previše je subjektivnoga u određivanju uvjeta. Imam osjećaj da je sve to proizvoljno.
Ako se ne varam, konzervatori su namjeravali suziti otvore na knjižari “Naprijed”.
- Da, tako je i napravljeno. Pisalo je da “treba popraviti recentnu gradnju”, a ta “recentna gradnja” je iz 1930-ih godina, dakle sto godina stara dogradnja – također baština. Graditelj Nikola Marić je radio smisleno, poštivao je osi gornjeg prozora. Hoćemo li poništiti sve što je do sada rađeno, da se vratimo u neki imaginarni stil?
Je li u slučaju knjižare “Naprijed” vraćen “kotač povijesti” unazad?
- Jest. Treba omogućiti razvoj.
No, arhitekti se sa svojim idejama mogu razmahati izvan zaštićenog područja.
- To je točno, mada u Karlovcu baš nema previše razmahivanja. Naravno, priča je za sebe to što se i kako danas gradi. Imam osjećaj kao da se postavljaju stvari tako kao da smo zadnja generacija, kao da s nama nastupa kraj povijesti, a nije baš tako – bit će Karlovca još barem stotinu godina. Imali smo barok, klasicizam, historicizam… Lijevo i desno od palače Vranyczany na Korzu su također neke palače, a dalje u nizovima su sve katnice s visokim tavanskim prostorima koje se nalaze na lokacijama na koje su ranije bile neke druge zgrade – netko je u svoje doba rušio i radio nov objekt.
Kako izaći na kraj s ovom problematikom?
- Ne znam. Nije niti konzervatorima lako – čini mi se da su im ruke prilično vezane, no u zadnje vrijeme ima fleksibilnosti, dok se ranije gledalo dogmatski.
A o čemu to ovisi?
- O osobi koja odlučuje o tome, a sjedi preko puta tebe. Nažalost je tako. Postoji nedostatak funkcionirajućeg sistema – sve je ad hoc, za jedne vrijedi jedno, za druge drugo. Ujedno, malo je karlovačkih konzervatora i imaju puno posla jer pokrivaju cijelu županiju.
Može li oštećivanje objekata u Zvijezdi za radova u sklopu projekta “Poboljšanje vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Karlovac – Duga Resa” predstavljati revolucionaran pristup – sve uništimo, pa gradimo novo?
- Radi se šteta, čak i na zgradama koje su bile solidne. Problem s tim “revolucionarnim pristupom” je što bi se uvjetovalo da se grade “još starije” kuće. Prije Banijanskog mosta su se mogle otkupiti čestice da se koridor malo proširi jer je sada užasan.
Tamo je prostor sada otvoren.
- Drugačija je vizura sada, da. Treba li graditi tamo nešto uopće? Kolega Luka Lipšinić je dobro rekao da ljudi u pravilu žele što više zelenila i što više parkirališta, što je donekle protuslovno.
Koliko osobno imaš prilika da napraviš projekt kakav želiš?
- Bavim se uglavnom obiteljskim kućama, a to koliko imam slobode ovisi o investitoru. Do sada sam imao jednog koji je prihvatio moja razmišljanja, ali je pitanje hoće li se taj projekt ikada ostvariti jer je poskupila izgradnja. Uglavnom investitor ima zamišljeno što želi. Moramo se pridržavati zakona i prostornih planova, a dalje se dogovaramo.
Koji je uspješan primjer novogradnje u Karlovcu?
- Dobra mi je Frakova zgrada u Novom centru. Investitor u pravilu traži da se zgrada “nakrca” stanovima, da bi ih što više prodao, a arhitektu su ruke poluzavezane. Više pratim starogradnju.
Ima li dobrih primjera obnove stare gradnje?
- Nije riječ o staroj gradnji, ali bih spomenuo uspješan projekt energetske obnove zgrade VTŠ-a u Meštrovićevoj kolegice Petre Jurčević, koja je radila i projekte vrtića u Grabriku i na Gazi te Atrij znanja.
Uspjeli smo oštetiti zgradu Veleučilišta u Karlovcu radovima u Zvijezdi.
- Baš je nastala velika pukotina. Nisu razuprli talpe. Ako se ona dobro ugradi, nema slijeganja. Kako nisu dobro razuprli, došlo je do oštećenja – kad krene zemlja, za njom krene i zgrada. Brine me tko će sve te zgrade u jezgri moći obnoviti. Zvijezda je poluprazna. S jedne strane je rađen prostorni plan za Luščić, gradi se u Grabriku i drugdje, a Zvijezda ostaje prazna. Trebali bi Grad Karlovac i država omogućiti da se zgrade u Zvijezdi obnove, da ljudi počnu živjeti baš u centru grada.
Nema li Karlovac već dugo taj problem s viškom prostora, odnosno manjkom stanovnika?
- Ima. Pada broj stanovnika, a raste broj stambenih jedinica. Za koga? Onome tko zaradi velik novac, najbolje je uložiti u izgradnju.
Kako se DAGGK postavlja prema konzervatorima?
- Postoji neslužbena komunikacija među članstvom na tu temu, a ne postoji zajednički službeni stav.
Kako je to društvo aktivno?
- Prvenstveno organiziranjem izložbi i davanjem prijedloga za usvajanja prostornih planova.
Hoćemo li dočekati izgradnju u vojarni Luščić?
- Prvenstveno će se graditi škola i vrtić, a ne bi me čudilo da se drugo nikad ne izgradi, primjerice stanovi i bazen, koji je po tri građevinske dozvole trebao biti na Korani. Možda se izgradi dom za umirovljenike, mada mi je malo čudno što je predviđen na brdu.
Možda je namjera natjerati umirovljenike na fizičku aktivnost.
- Ako je tako, onda je u redu. Na studiju, kada bismo učili urbanizam, zezalo se da, kad ne znaš što s prostorom, staviš skejt park i – svi su zadovoljni. Danas su to istraživački centri. Nitko ne zna što to znači, ali dobro zvuči. Puno se sadržaja predviđa za Luščić, a Zvijezda se iseljava. Zašto se u gradske ili državne nekretnine ne bi uselili instituti koji bi okolinu digli na viši nivo?
Kako ti se sviđaju predviđena rješenja za Nazorovu?
- Prije nekoliko godina sam ustvrdio da treba tamo urediti samo trg. Neboder je tamo silovanje prostora. Svidjelo mi se rješenje Anamarije Rodak koja je predvidjela izgradnju u razini okolnih zgrada. Nadam se da se ideja nebodera neće izgraditi, no, čim je investitor privatan, ima interes da se to uradi. Prvi korak je izrada urbanističkog plana koji će propisati dozvoljenu katnost, a, ako se ne varam, predviđeno je 20 katova. To je u redu visina, ali ne na toj lokaciji.
Kako komentiraš položaj Gaze?
- Samo jedna cesta vodi na Gazu i da se nešto dogodi, kvart se odsječe. Možda Gažanima odgovara mir i to da nema previše prometa. Trebalo bi im omogućiti neku kružnu vezu. Ta četvrt ima samo jedan opskrbni centar. Predviđena je obilaznica preko gažanskog nasipa, no koliko je to dobro rješenje? Trebalo bi je izmaknuti više na istok, ali bi za to trebalo i mijenjati županijski prostorni plan.
Morsan zagovara takozvanu Magaševu liniju koja se proteže od ušća Korane u Kupu do Kozjače. Kako ti se to čini?
- Koncept je da se isprepliću zelenilo i izgradnja, da zelenilo vijuga između zgrada, da se napravi šetnica od Kozjače do ušća. To mi se čini u redu. Manje-više svi mlađi arhitekti su tog stanovišta.
Kako ti se čini prijedlog izmjena Generalnog urbanističkog plana?
- Ne predviđaju se tektonske promjene, neke su dobre. Nisam primijetio da se nešto značajno mijenja u odnosu na postojeći GUP. Treba graditi kontinuitet s prethodnim planovima.
Je li Karlovac na prekretnici?
- Ne djeluje mi tako. Ne događa se ništa revolucionarno.
Je li se ipak pomaknulo s mrtve točke?
- Jest. U redu je to što se radi. Prije desetak godina je Karlovcem vladalo mrtvilo.
*objavio KAportal