Ivana Kalogjera: Udruga “Nismo same” radi posao države

“Bila mi je istekla osobna iskaznica i imala sam potvrdu da sam zatražila da mi se izda nova. Djelatnica u policiji mi je rekla da tu potvrdu mogu koristiti za sve, no očigledno ne i za glasanje na izborima. Za to mi treba takozvana plava potvrda, mada nije plava i izgleda poput svjedodžbe. Puno ih je išlo po takvu potvrdu i bila je velika gužva. Ispred mene je bila cura pored čijeg osobnog identifikacijskog broja je pisalo tuđe ime, bilo je puno onih kojima osobna iskaznica istječe u rujnu i koji također nisu bili na biračkom spisu. Nisam uspjela shvatiti zašto sam bila na biračkom spisku koji je objavljen na internetu, a nisu me imali na biračkom spisku izlistanom na biračkom mjestu. To mi nitko nije uspio objasniti. Netko je nešto zeznuo. Sve me to naljutilo. Rođena sam u Zagrebu i živim na sadašnjoj zagrebačkoj adresi godinama”, iznosi iskustva s glasanja na nedavno održanim parlamentarnim izborima predsjednica Udruge žena oboljelih i liječenih od raka “Nismo same” Ivana Kalogjera, Karlovčanka i novinarka s kojom razgovaramo u intervjuu iz ciklusa SpiKA.

Jesi li uspjela glasati?

• Jesam. Na to sam izgubila dva sata. Muž moje prijateljice također nije bio na biračkom spisku, pa je otišao doma, a ja sam bila uporna dok nisam iskoristila svoje biračko pravo.

Povodom ovom razgovoru je izložba fotografija Vjekoslava Skledara “Ja sam snaga” koja se može do 5. svibnja razgledati u Galeriji Studentskog centra u Karlovcu u organizaciji Udruge “Nismo same”. Kakve su to fotografije?

• Izloženo je deset crno-bijelih portreta žena koje su uslijed liječenja od raka dojke ostale bez kose. Pokraj svake fotografije je kratka životna priča tih žena koje su različite životne dobi. Ciljale smo na to da se izlože portreti što više mladih žena jer smo, nažalost, okružene vrlo mladim ženama koje obolijevaju od raka, a želja nam je poručiti da bolest ne bira. Jedna mlada žena na fotografiji je otkrila malignu bolest za dojenja, druga u trudnoći i dan prije vjenčanja. Portreti su vrlo snažni, namjerno crno-bijeli radi ekspresije i sve krasi njihov prirodni osmijeh kojega je Vjeko uspio zabilježiti, a on je sjajan portretist. Nekoć smo zajedno radili. Kada smo useljavali udrugu u nov prostor, ponudio se nositi kutije. No, mnogo je bolje iskoristiti ga za ovakve projekte. Predložila sam mu da napravimo portrete žena bez kose jer je i dalje riječ o velikoj stigmi. Kad nam se žene javljaju, jedno od prvih pitanja im je hoće li ostati bez kose. Izložbom šaljemo poruku da je žena lijepa u svim fazama i da nas kosa ne čini osobom, nego je ljepota u nama. Vjeko je predložio da portreti budu crno-bijeli. Oko godinu dana smo tražili modele i nije bilo lako. One koje su se fotografirale su sretne i ponosne što su dio tog projekta. Ogoljele su se fotografijom i kratkom životnom pričom. Jedna od portretiranih žena je, nažalost, u međuvremenu preminula, a svako otvorenje izložbe posvetimo njoj. Nismo očekivale da će izložba toliko puno putovati, do kraja ove godine imamo ugovorene termine otvaranja – zovu nas u sve gradove. Na dodjeli nagrada Hrvatske udruge za odnose s javnošću smo u ponedjeljak dobili srebrnu za inicijativu “Zdrava kava”, a projekt izložbe nam je ušao u najuži izbor. Jako smo ponosne što se prepoznaje što radimo. Vjeko je nastavio fotografirati žene i planiramo izdati monografiju.

Prikazuje te žene u vedrom raspoloženju.

• Da, sve su nasmijane. Vjeko ih je opustio kroz razgovor i to nisu hinjeni osmjesi. Nije snimano u studiju, nego kod njih doma, a neke fotografije su nastale i u garaži. Vjeko kaže da su ga te žene oplemenile i zahvalan je na prilici te da prepoznaje svrhu izložbe. Osim što ona osnažuje žene koje se liječe i šalju važnu društvenu poruku, izložba je i edukativna. Hvala nastavnicima koji su doveli svoje studente i učenike na izložbu. Djecu treba educirati od malih nogu da budu tolerantni na različitosti. Jedna mlada žena iz Slavonije mi je napisala da je njena djeca mole da ne hoda bez perike jer joj se rugaju druga djeca u razredu.

Imali ste 2022. godine predstavljanje udruge u Karlovcu. Tada je bilo rečeno da u jednom malom mjestu djeci daju upute da u dućanu ne dotiču ženu oboljelu od raka.

• Tako je.

Zar je moguće da su neki toliko zadrti i neuki?

• Nedavno smo vozili ženu iz Slavonije na terapije koja nam je tada rekla da dugo nije htjela da se pročuje da je bolesna, a kada se to pročulo po mjestu žene iz ulice su naricale čim bi otvorila kapiju, kao da je umrla. Fascinantno mi je kad me žene pitaju smiju li se voziti tramvajem kad idu na zračenje zbog toga što se tramvaji pokreću na električni pogon, odnosno može li to poništiti učinke zračenja. Ne znam odakle im takva teorija, ali, eto, i to žene pitaju.

Spomenuli smo “zdrave kave”.

• U Karlovcu smo imale jednu od prvih.

Što su “zdrave kave”?

• To je bio projekt financiran novcem Europske unije kojega nam je napisala naša predivna volonterka Božana Bešlić s kojim smo obišli petnaest gradova diljem Hrvatske, a imali smo još dodatne dvije kave u Zagrebu. Hrvati jako vole satima sjediti uz kavu pričajući o svemu i svačemu, pa sam pomislila da pritom razgovaramo o temama koje inače izbjegavamo, da educiramo ljude i potičemo ih da brinu o zdravlju, te da onkološkim pacijenticama približimo liječnike, da im pružimo priliku da ih pitaju ono što se inače ne usude, odnosno ono za što ih nemaju priliku pitati. Također, liječnici tako pokažu drugo lice i također navode s čime se sve susreću. Jedan od problema našeg sustava je nedostatak takve komunikacije. Do sada nam se u taj projekt uključilo 57 liječnika. Nigdje nas nisu odbili, kamo god bismo došli, što pokazuje da je i njima stalo do takve komunikacije. Bitno je da su pacijentice dobile na tim kavama odgovore na pitanja koja su tražila godinama. Te naše “zdrave kave” su poboljšale komunikaciju između liječnika i pacijenata. Odlučile smo taj projekt širiti, pa smo ga proširili na otoke. Imali smo prvi “zdravu kavu” na Ugljenu, a 25. svibnja ćemo u Vela Luci, dan nakon otvorenja izložbe u tom mjestu na Korčuli. Nakon toga ćemo biti na Cresu. Dogovaramo upravo otvorenje izložbe fotografija i “zdravu kavu” u Petrinji u listopadu, mjesecu borbe protiv raka.

Koliko je žena bilo na “zdravim kavama”?

• Više od sedam stotina do sada.

Uživa li udruga dostatnu podršku od institucija i privatnih donatora?

• Jako je puno administrativnog posla. Planiramo se javiti sada na dva natječaja, a prijavu treba znati dobro napisati specifičnim rječnikom. Dopredsjednica udruge Goranka Perc i ja smo razmišljale da se utoliko educiramo, ali bi nam trebalo tri mjeseca da se samo time bavimo, a nemamo vremena za to. “Pojede” nas silna administracija. Imamo potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i s time obvezu ispunjavanja tablica, formulara i druge obveze. Toga ima jako puno i jako me frustrira. Da nema Goranke, ne znam kako bih s time izašla na kraj. Najpoznatije smo po projektu besplatnog taksi-prijevoza onkoloških pacijentica na terapije i on se najvećim dijelom financira donacijama građana. Sve je više donatora, i to sve više mladih žena koje nemaju oboljelog u obitelji. Pomažu sve više i tvrtke, ali nema stalnog donatora.

Imate i novi projekt pomaganja djeci preminulih žena.

• Nismo ga još započeli provoditi u biti. Osnivamo povjerenstvo koje će donijeti kriterije davanja te pomoći. S udrugom Europa Donna Hrvatska smo provodile projekt pomoći onkoloških pacijenticama koje bez pomoći gerontodomaćica nisu mogle niti izaći iz kuće. Jedna mlada žena se zahvalila što je zbog tog projekta dobila mogućnost da izađe van nakon tri mjeseca što je bila neprekidno doma. Možda se nekome čini da su to sitnice, ali puno znači ako imate nekoga tko vam može prošetati psa nakon kemoterapije, da napiše zadaće s djecom i slično. Imali smo veliku smrtnost za tog projekta – od 130 žena umrlo ih je 30, i to uglavnom mlade žene iza kojih su ostala djeca. Jako nas je dirnula priča jedne djevojčice koja je u prvom razredu osnovne škole izgubila mamu, našu korisnicu, prijateljicu i članicu. S tom djevojčicom nitko u školi nije razgovarao o tom gubitku i ona je bila potpuno izgubljena u cijelom tom sustavu. Stoga ćemo tražiti da se projektima pruži psihološka pomoć djeci u takvim situacijama jer je sada ne dobivaju i ta su djeca prepuštena sebi. Kada smo pitali tu curicu što želi, odgovorila je da želi samo jedan bicikl, jer joj to tata nije mogao priuštiti. Ispunjavat ćemo takve želje i djelovati prema institucijama da se napravi program podrške djeci u takvim situacijama posredstvom škola. Nedavno je kolegici preminula šogorica, a iza sebe je ostavila dječaka od 11 godina starosti. S tim dječakom o tome nitko nije razgovarao, a tata je pronašao novu partnericu, što je i razumljivo jer je mlada osoba. U tim okolnostima je dječak popustio u školi i postao “problematičan”.

Udruga postoji sedam godina. Koliko si zadovoljna s postignutim?

• Nisam dala sve od sebe. Guši me administracija. Kreativac sam koji se cijeloga života bavila novinarstvom i prezirem taj administrativni uteg s kojim gubimo jako puno vremena. Imamo puno planova i ideja i jedan od projekata na koji smo jako ponosne je naš književni klub kojega vodi Renata Bačanek, a kojime smo se malo odmaknule od bolesti i ponudili ženama nešto drugačije sadržaje te smo ugostili više pisaca. To se može razviti, kao i naš portal kojega uređujem.

No, ako sam dobro shvatio, dobro bi vam došao administrator.

• Bi. Nažalost, nemamo novca da nekog zaposlimo.

Koliko je žena iz Karlovca koristilo projekte i programe udruge “Nismo same”, prvenstveno besplatan taksi-prijevoz za odlazak na terapiju?

• Osigurali smo taksi-prijevoz za deset žena iz Karlovca. One su putovale na razne načine. Neke su išle vlakom do Zagreba, pa bi je taksi vozio od kolodvora do bolnice, a neke su dolazile automobilom do Arena centra, pa bi je taksi vozio od tamo. Jedna žena sada dolazi automobilom do posla, pa je taksi preveze od posla do bolnice na zračenje. Super je što je na inicijativu Možemo – čula sam se s Draženkom Polović iz te stranke – Grad Karlovac izdvojio 15.000 eura za pokrivanje troškova prijevoza za onkološke pacijente. Grad još nije ništa po tom pitanju napravio, ali se nadam da hoće. Drago mi je da smo bili inspiracija za takvu politiku. Svatko tko treba uslugu besplatnog prijevoza nam se javi, a onda pošaljem obrasce za ispunjavanje – jedan kojim se jamči da je osoba onkološki pacijent i drugi kao privolu za korištenje osobnih podataka. Do sada smo imali 905 korisnica za koje smo naručili više od 30.000 vožnji taksijima. Dva dana ranije radnim danom pošaljem taksi-službi narudžbu, oni potvrde, a potom ja potvrdim korisnici. Taksi je čeka u dogovoreno vrijeme i na dogovorenom mjestu, a za povratak korisnica sama naručuje taksi jer nitko ne zna koliko će kemoterapija trajati. Partner nam je Radio taxi i oni su uveli poseban broj mobitela za naše korisnice.

Vozi li taksisti onkološke pacijentice samo po Zagrebu ili može neka iz Karlovca naručiti da je se preveze taksijem do Zagreba?

• Ta usluga taksi-prijevoza se odnosi samo na Zagreb – ostalo bi nam bilo financijski prevelik izdatak. Najdalje smo nekoga vozili do Jastrebarskog – došla bi sanitetom do Zagreba, pa bismo je vraćali nakon kemoterapije.

Vratimo se programu pomaganja u kućanskim poslovima.

• To je bio projekt “Žene za žene” koji je završio, a bio je financiran iz Europskog socijalnog fonda u sklopu poziva “Zaželi” na koji se kasnije nismo više javljali. Imali smo zaposlenih 15 gerontodomaćica na minimalac – nismo odlučivali o plaćama nego su bile zadane – i trebalo nam je milijun i pol kuna da im isplatimo te minimalne plaće. Sve su one prošle i edukaciju. Udruga od toga nije zaradila, osim što smo uspjeli iz tog projekta platiti knjigovođu. Kao što sam rekla, od 130 korisnica 30 ih je preminulo. Jednoj gerontodomaćici su u roku mjesec dana preminule četiri korisnice. Hrvatski zavod za zapošljavanje je imao brutalne kriterije po kojima gerontodomaćica kojoj preminula korisnica nije isti čas zamijenjena novom, ostaje bez plaće za taj mjesec. Europa Donna Hrvatska i naša udruga smo skupljale donacije za pokrivanje tih plaća. Nije nam dolazilo u obzir da gerontodomaćici kojoj su u roku tridesetak dana preminule četiri korisnice, od kojih je jednu pokopala jer ova nije imala nikoga, ne isplatimo plaću. I dalje smatram da je to iznimno važan projekt kojega trebaju financirati država, županije, gradovi i općine, kao što je to drugdje u svijetu. Dnevno nas zovu oni koji su opterećeni radnim obvezama i nemaju kamo sa svojim bližnjima, a i ženama koje dođu s kemoterapija je divno ako im netko ode u dućan, prošeće psa, skuha ručak ili samo bude s njima. Mnoge žene su same i mnogo im znači da samo netko bude s njima.

Udruga “Nismo same” krpa rupe sustava. Je li napredovao u ovih sedam godina i koji su dalje njegovi glavni problemi?

• Kažu da je sustav napredovao, ali ne vidimo neki pomak. Nedavno mi se jedan liječnik požalio da po mjesec dana čeka da mu se dostave hitni nalazi za pacijentice s rakom kako bi mogao odlučiti što će s njima, hoće li ih poslati na operaciju ili kemoterapiju. To je nedopustivo. Nevjerojatno je da se nitko ne pridržava propisa. Hrvatski sabor je prije više od tri godine donio strategiju borbe protiv raka, a početkom ove godine je donesen i akcijski plan za provedbu i svugdje je rok kraj 2025. Nevjerojatno mi je da ta dva dokumenta nisu zajedno izglasana i da tolike godine nije poduzeto ništa, a usvojeni su pod pritiskom Europske unije. Ne vjerujem u to da će se zacrtano provesti. Podigne mi se kosa na glavi kada netko spomene strategiju i akcijski plan. Ne mogu to više slušati. Najobičnija je farsa i suradnja ministarstva s udrugama jer prave partnerske suradnje nema – kada ministarstvu odgovara zove na sastanak da plješćemo, a nisam takva osoba. Ljuti me manipulacija udrugama. Tražili smo od Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske plan uključivanja udruga u partnerstva, a morat će to učiniti pod pritiskom EU. Jednom su nas bili pozvali na velik sastanak s udrugama na internetu da predstave svoj rad. Bila sam na jednom takvom sastanku i nisam ništa zapamtila jer je sve bilo jako neinventivno. To je bilo jako dosadno. Predstavnici udruga su jedni drugima predstavljali svoj rad uz prisustvo tri činovnika. Ne vidim svrhu toga. Jadno je to predstavljati kao suradnju s udrugama. U veljači je bila godina dana od sastanka s ministrom zdravstva na temu projekta besplatnog prijevoza onkoloških pacijentica na terapije, ne bismo li ishodili podršku za nešto što je u inozemstvu sastavni dio police zdravstvenog osiguranja. Ministar nas je potapšao po ramenima. “Sjajno je, cure, to što radite. Sad smo u prijelaznom razdoblju. Takva socijalna usluga je potrebna. Angažirat ćemo se i pomoći ćemo maksimalno. Javit će vam se moje službe koje zadužujem da to dalje koordiniraju s vama”, rekao nam je. Do danas nam se nitko nije javio. Doista radimo posao države – ovo što radimo rade druge države. Često čujem primjedbe da udruge financira država. To nije istina. Pomučimo se za svaki euro za bilo koji od naših projekata. To da udruge financira država je teza koju širi tvrda desnica, a nema poklonjenog novca. Nama država nije poklonila novac za vrijedne projekte koje provodimo i koji su dobili niz nagrada te koji nude usluge koje bi trebala država nuditi.

Jesi li razmišljala o političkom angažmanu?

• Baš mi je nekidan neka žena napisala da će me podržati, ako se politički angažiram. Previše sam emotivna za politiku. Radila sam kao savjetnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske i bila sam vrlo blizu politici. U Hrvatskom saboru sam uime Hrvatskog novinarskog društva bila članica Antikorupcijskog vijeća. Politika je licemjerna i previše sam za nju emotivna. Možda me jednog dana “prebaci” pa se politički angažiram. Ostala sam bez posla tijekom liječenja i završila na burzi rada. Kao novinarka sam godinama pratila sektor znanosti i obrazovanja, još iz vremena Jugoslavije i sve te ministre, pa sam na pitanje savjetnice na burzi rada što bih mogla raditi odgovorila u šali da bih mogla biti ministrica.

Negdje sam pročitao podatak da si kao novinarka “ispratila” 20 ministara.

• Jesam, jako puno. S nekima sam ostala u dobrim odnosima, a s drugima nisam. Bila sam dosta kritična.

Koje bi još prakse iz zapadnih zemalja trebalo usvojiti, osim ove da država plaća prijevoz onkološkim pacijenticama na terapije, odnosno koje bi navike naši ljudi mogli preuzeti od onih sa Zapada?

• Prvo se treba ugledati na ponašanje. U Beču svi koji žele ući u tramvaj strpljivo sa strane čekaju da putnici izađu, isto tako se sporo kreće desnom stranom stepenica jer je lijeva za one kojima se žuri. U Zagrebu ne možeš izaći iz tramvaja od ovih što žele ući. Na Zapadu se pridržava ograničenja brzine na cesti, a baš nekidan je lik uredno preticao cijelu kolonu preko pune linije po mojoj strani ceste – da nisam stala, zabio bi se u mene. Što se tiče sustava zdravstva, nedugo je kod nas bila jedna gospođa iz Italije koja je rekla da je, kada se razboljela, dobila s cijelom obitelji psihološku pomoć. Zadivljuje zlouporaba bolovanja kod nas. Nedavno sam bila u Hrvatskoj gospodarskoj komori na sučeljavanju predstavnika političkih stranaka na temu zdravstva koje je organizirao Jutarnji list, a toj debati je prethodilo izlaganje za kojega je spomenuto da je Italija smanjila trošak bolovanja za 20 posto. U Hrvatskoj pravo na bolovanje maksimalno zlorabimo, a s druge strane smo na minimalcu. Provodimo projekt “Imam rak – imam pravo na rad” kojega planiramo razviti i tražiti posredstvom njega zakonske promjene. U sklopu tog projekta smo organizirali međunarodnu konferenciju na kojoj je bila jedna mlada znanstvenica iz Rumunjske. Ona je rekla ta država nudi u potpunosti naknadu za prvih godinu dana za onkološke pacijente. Nedopustivo je da oni koji se razbole postanu socijalni slučajevi, odnosno da se to zlorabi. To treba urediti. Žene koje se liječe vani ne moraju same istraživati gdje se mogu naručiti jer ih onkolog naruči na sve moguće pretrage i to bi se trebalo usustaviti jer kod nas mnoge ne mogu obaviti potrebne pretrage s obzirom na to da je tako ustrojen sustav. Vozili smo jednu ženu iz Slavonije kojoj je postavljena sumnja na metastatsku bolest i morala je hitno uraditi pretrage. Rekla sam joj da piše ministru, no ljudi se to boje činiti. Na koncu je “potegla vezu” preko koje je uspjela “srediti” PET/CT. Pokazalo se da je sumnja na metastatsku bolest točna i morala je hitno proći nekoliko kemoterapija i palijativnih zračenja. Žena je cjelokupnu terapiju završila prije no što bi redovnim putem došla na red za pretrage. Kod nas je, nažalost, put do liječenja preko veze, i to je grozno i bit će tako dok je sustav neuređen.

U Nizozemskoj poslodavac sudjeluje u izradi plana povratka na posao oboljelih zaposlenika.

• Da.

Kakve su prakse naših poslodavaca?

• Imamo članicu koja radi u jednoj banci i primala je cijelu plaću za liječenja. Ipak, kod nas nema prakse da poslodavac bude uključen u tim povratka radnika na posao. Projekt “Imam rak – imam pravo na rad” ćemo proširiti i na druge bolesti, kao što je multipla skleroza. Uključit ćemo i djecu oboljelu od raka, a ona imaju poseban spektar problema. Rečeno nam je da su u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje primijetili da je u porastu broj poslodavaca koji otpuštaju radnike oboljele od malignih bolesti, a nije mi jasno zašto jer su na teretu HZZO-a. Javila mi se žena iz Požege 42 godine starosti koja je dobila dijagnozu maligne bolesti, a neposredno prije toga je primljena na posao, na šestomjesečni probni rok, i već joj je poslodavac nagovijestio da je neće zadržati. Nažalost, ona nema nikakvu zakonsku zaštitu od toga. Rekla je i da joj se isto dogodilo prije četiri godine kada je zatrudnjela. Nedopustivo je nekoga ostaviti na cesti nekoga tko je obolio. Kada sam ostala bez posla nije mi bilo jasno zašto je država uložila toliki novac u moje liječenje i kako ću dalje. To su teške situacije. Osim što oboljele ostaju bez posla, često ih ostavljaju i partneri, pa ostaju same, čak i s malom djecom. Jedna žena koja ima troje male djece je u procesu rastave jer joj je muž rekao da “ne želi oštećenu”. Dakle, čitav je spektar problema, a u sustavu ne postoje punktovi podrške ženama u takvim situacijama.

Koliko su žene revne glede odlaska na sistematske preglede i uopće brige za zdravlje?

• Nismo kao narod revni utoliko. Ministar je pozvao na obvezne sistematske preglede, a odaziv je bio samo deset posto. Dopredsjednica Goranka često spomene kako ljudi jednom godišnje voze automobil na servis, a svoje tijelo neće servisirati jer nisu obvezni. Ljuti me što se ljudi ne pojave na naručenim pretragama. Često je da se pojavi do pet žena od 15 koje su tog dana naručene za mamografiju – ostale se ne pojave niti otkažu termin, a zauzimaju ga drugim ženama. To treba sankcionirati.

Rođena si za Božić 1962. i kao mala dolaziš u Karlovac. Čime su se bavili roditelji?

• Bili su prosvjetni radnici. Tata Nikša je došao raditi u Tehničku školu Karlovac, tada ŠMRC. Predavao je matematiku, fiziku i nacrtnu geometriju. I danas mi se javljaju njegovi učenici. Kažu da je bio jako strog, ali pravedan. Moja mama Marija je bila učiteljica. Upoznali su se u Krašiću i Pribiću gdje su radili, a nakon toga su se odlučili preseliti u Karlovac. Majka je inače rodom iz Draganića, a otac iz Dubrovnika. Došla sam u Karlovac s četiri godine života i u njemu sam odrasla. U Karlovcu sam završila osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega sam otišla na studij u Zagreb. Bila sam izvrsna matematičarka, a na opće čuđenje moje obitelji sam odlučila studirati književnost, što je jako naljutilo mog profesora matematike Branka Šantića. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sam završila studij književnosti, a na Fakultetu političkih znanosti sam usporedno studirala novinarstvo. U srednjoj školi sam se po modelu Stipe Šuvara specijalizirala za novinarstvo, pa sam već sa 16 godina napisala za Večernji list prvi članak. Nakon diplomiranja sam radila kao honorarac u dopisništvu tog lista u Karlovcu, a ujedno sam u Hotelu “Korana” radila na tomboli, bila sam “loto djevojka”. Prijavila sam se bila u Vjesnikov Centar za izobrazbu novinarskih kadrova te prošla na prijemnom, a nekada se nisi mogao u Vjesniku zaposliti bez te škole, osim ako si radio po partijskom zadatku. Putovala sam tamo autostopom na edukacije mjesec dana sa Željkom Vesićem koji je danas profesor u Karlovcu i puno sam naučila u toj školi. Mnogo se radilo s mladim novinarima i nije se moglo odmah objaviti tekst za naslovnicu, a danas često od mladih novinara rade zvijezde koji potom brzo shvate realnost novinarstva i nema ih više u tom poslu. Većinu studija sam provela autostopirajući. To je tada bilo normalno. U novinarstvu sam dobila svog mentora i počela pratiti elektroprivredu, pisala reportaže iz tvornice žarulja… Kolegica koja je pratila obrazovanje je otišla na studijsku godinu i Sjedinjene Države i tamo se udala, pa ostala. Mijenjala sam je dok se ne vrati i tako sam završila kao novinarka specijalizirana za prosvjetu.

Sjećaš li se koji si to članak objavila sa 16 godina?

• Imam ga pohranjenog. Bio je to mali tekst, neka crtica s ulice. Urednik je bio Tomo Vičić, a u školi nam je predavao Zdravko Švegar, također urednik u dopisništvu. Kad sam bila mlada novinarka, tjerali su nas iz redakcije s tvrdnjom da nemamo što raditi tamo, nego da moramo biti među ljudima i donositi priče. Prvo smo se vježbali pišući izvještaje s tržnice – u manje od kartice smo morali napisati zanimljivu priču. U Jutarnjem listu smo jedno vrijeme morali biti osam sati na poslu – imali smo čak i kartice za evidenciju vremena provedenog na radnom mjestu.

Jesi li požalila odlazak iz novinarstva?

• Novinarstvo, nažalost, nije što je nekad bilo. Razdoblje rada u ministarstvu je bilo jako stresno, ali sam upoznala nove ljude i stekla novo iskustvo i sve što sam kroz svoj put stekla sam odlučila iskoristiti za promjenu u sustavu, za opće dobro. Sve što sam prošla i naučila mi danas koristi. Koliko god put bio težak, imam dobrobiti od njega u radu i odlučivanju. Puno političara donira našu udrugu, bez obzira na to jesu li desni ili lijevi.

Kao mlada si prstom pokazala na Vjesnikov neboder i rekla da ćeš tamo raditi.

• Jesam. Kad smo kao glazbena omladina putovali autobusom na predstavu mjuzikla “Gubec-beg” u Zagreb, prstom bih pokazala na tu zgradu i rekla da ću raditi tamo. U Karlovcu sam se bavila folklorom, pjevanjem i glumom. Jedno sam polugodište prošla s vrlo dobrim uspjehom, pa mi je tata zabranio da glumim. Karlovac mi jako puno znači i srce mi zalupa jače kad mu se približim. Jako volim Karlovac i ljude u njemu. Roditelji su ostali živjeti u Karlovcu do smrti. Moj otac je Dubrovčanin i jako je volio Karlovac. Kad bi se taj grad uredio bio bi savršen za ugodan život. Znam mnogo kolega iz srednje škole koji žive u Karlovcu, a rade u Zagrebu.

*objavljeno na KAportalu