“Htio sam svirati gitaru, pa mi je majka Mena kupila taj instrument i odvela me u Slovensko kulturno društvo ‘Triglav’ ne bih li naučio, a to se društvo nalazilo u Preradovićevoj ulici. Međutim, da bi me primili morao sam proći test – profesor je lupkao ključevima melodiju po stolu, a ja sam morao ponavljati za njim. Bio sam katastrofalan u tome, pa je rekao majci da nisam za glazbu. Odvela me zatim preko puta u OTP-ovu knjižaru i kupila mi foto-aparat, a fotografija u mojoj obitelji nije bila novost jer je moj djed Vasja bio majstor umjetničke. Provodio sam ljetne praznike kod njega u Zrenjaninu gdje je živio. Fotografiram jer ne znam svirati”, opisuje kako je počeo fotografirati Igor Čepurkovski, 58-godišnji karlovački fotograf i fotoreporter, trenutačno angažiran na dugoreškoj Radio Mrežnici, nekadašnji političar i branitelj, čija je monografija o karlovačkim parkovima, odnosno njezino treće izdanje, koju potpisuje s Moranom Rožman, krajem 2022. godine na originalan način, u obliku predstave, promovirana u Gradskom kazalištu “Zorin dom”.
Djed je bio fotograf u Zrenjaninu?
- Bio je željeznički inspektor koji se bavio fotografijom – ona mu je bila ljubav. Proputovao je sve do kuda se moglo putovati željeznicom.
Odakle je rodom?
- Došao je iz Ukrajine 1919. godine kao kadet Donskog kadetskog korpusa nakon Oktobarske revolucije.
Bio je belogardejac?
- Da. Ta su djeca prošla strahovit put. Ti su kadeti bili polaznici srednje vojne škole i brojali su pet stotina pitomaca, a oko tri stotine su boljševici strijeljali. Oko dvije stotine tih trinaestogodišnjaka i četrnaestogodišnjaka je prešlo pješice u Tursku gdje su ih dočekali Englezi i odveli na Sinaj gdje su ta djeca počela umirati od gladi, žeđi i bolesti jer nisu imala nikakve skrbi. Kralj Aleksandar I. Karađorđević ih je pozvao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U Bijeljini im je dao školu, a nakon završetka srednje škole im je ponudio da pohađaju kraljevsku vojnu akademiju, na što su svi pristali osim jednog – mog djeda, koji je diplomirao promet u Beogradu.
Prva Jugoslavija je imala geopolitičku ulogu koridora spram Sovjetskog Saveza i primali su mnogo izbjeglica iz te zemlje.
- Da. Jugoslavija i Francuska su primali najviše izbjeglica.
U Karlovcu imamo i Ruski put.
- Da. U to vrijeme se Rusi i Ukrajinci nisu dijelili. Svi su se dijelili po liniji jesu li ili ne za cara. Tek nakon Gladomora i nakon Drugog svjetskog rata počinje se osjećati razlika. Mnogim Ukrajincima koji se bore u ukrajinskoj vojsci ruski jezik je materinji. Postoje i Rusi koji se bave za Ukrajinu.
Je li se tvoj djed osjećao kao Rus ili kao Ukrajinac?
- Govorio je da smo porijeklom iz Ukrajine. Sjećam se vezanih ukrajinskih košulja koje su nosili moj otac i stric.
Tvoj otac je rođen u Zrenjaninu?
- Rođen je u Vinkovcima gdje je moj djed radio kao prometnik. Moj otac Boris je s 11 godina bio izbačen iz škole zbog lošeg ponašanja. Djed ga je potjerao iz kuće, a baka ga je poslala kod svojih bratića mesara u Maribor i tamo je završio srednju kožarsku školu i radio kod ujaka u mesnici. Nakon toga je u Karlovcu završio dvije godine više kožarske škole i u Zagrebu još dvije, pa je imao četiri godine studija.
Ostao je tu raditi kao kožar?
- Ne. Kao kožarski inženjer je promijenio jako puno mjesta od Irana do Alžira i diljem bivše Jugoslavije.
Zar je to toliko mobilan posao?
- Nije, nego je on bio prilično mobilan. Trebao sam biti rođen u Otočcu gdje je moj otac bio direktor kožare, no moja majka Karlovčanka je iznesla trudnoću i rodila me u Karlovcu.
Upisao si školu na Gazi da budeš kožar poput oca?
- Ne. U tu sam školu išao po teritorijalnom principu – prve dvije godine si išao po tom principu, a onda si birao. Čini mi se čak da je to bio pametniji sustav no što je današnji. Upisao sam potom Ekonomsku školu.
Podsjeća li te rat u Ukrajini na Domovinski?
- Isti su – jedan kroz jedan, ista meta, isto odstojanje, ista šablona. Dakle, imamo “ugroženu manjinu”, “denacifikaciju”, “demilitarizaciju”… Rade se takvi zločini, a pritom se hladnokrvno negiraju, i to me najviše boli. Toga čak nije bilo niti za nacizma. To je jezivo.
Srbi su tvrdili da nisu napravili masakr na tržnici Markale za opsade Sarajeva.
- Da, da su Bošnjaci sami sebe bombardirali. Nekidan je objavljena slika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića kako šeće s kalašnjikovom iznad Sarajeva za rata u Bosni i Hercegovini. Rekao je da je to kišobran. Trebalo ga je pitati je li to onaj čuveni bugarski kišobran. Jesi li kad čuo za to?
Nisam.
- Jedan ruski disident u Londonu ubijen takvim kišobranom – čekao je autobus na autobusnoj stanici, prišao mu je netko i kakti slučajno naslonio kišobran na cipelu. Disident je osjetio mali ubod – to je bila radioaktivna iglica i čovjek je umro od radijacije pet dana kasnije. Za opsade Sarajeva si mogao platiti pa otići u lov na ljude snajperima. U Sarajevu sam 1984. godine za Zimskih olimpijskih igara služio Jugoslavensku narodnu armiju i upoznao sam dušu tog grada. Bio je izrazito multikulturalan. Taj pojam raje, zajedništva, šege je neizbrisiv. I danas uživam u tome.
Opsada Sarajeva je možda najveća tragedija za posljednjeg rata.
- I tragedija Bihaća je jednaka, samo što nije toliko eksponirana.
Sarajevo je simbolički bitno.
- Slažem se, no po patnji je Bihać jednak Sarajevu.
Trideset godina nakon početka opsade Sarajeva svjedočimo Zaporožju.
- To je strašno. Ruskog predsjednika Vladimira Putina je svojom politikom proizvela njemačka kancelarka Angela Merkel. Ranko Marinković ima rečenicu o “preventivnoj dehumanizaciji” u “Kiklopu” da hulju treba prepoznati i uništiti prije no što postane moćna. Vidjelo se na vrijeme tko je i što Putin. Mnogi su odobravali njegovu vlast. I meni se sviđala njegova briga za radnike.
Desničari su jako voljeli Putina ili i dalje vole.
- U njemu se vidio izlaz iz europske dekadencije.
Nebrojeno puta sam čuo i čitao pohvale njegovoj “čvrstoj ruci”.
- Da. Nažalost, volimo “čvrstu ruku”, ali u tuđem dvorištu.
Jesi li kao Ukrajinac porijeklom bio u Ukrajini?
- Htio sam ići tamo kao fotoreporter kad je izbio rat, ali sam dosta lošeg zdravlja i trebam sa sobom nositi mnogo stvari. Pitao sam glavnu urednicu Arianu Kekić bi li mi platila samo putne troškove, pa da ostavim automobil u Poljskoj ili Mađarskoj, a onda prijeđem u Ukrajinu, međutim nije htjela. Takav sam. Kad je bio potres u Petrinji, moja tadašnja kolegica s radija Tamara Perković i ja smo bili u roku pola sata na putu za tamo. Dakle, ujutro sam osjetio taj potres. Pomislio sam da je u Zagrebu, a na radiju su rekli da je u Petrinji. Istog trenutka sam nazvao Arianu i predložio da odemo na teren. Zbunjeno je pristala i osigurala putne troškove, pokupio sam Tamaru i već u 9.30 smo bili u Petrinji.
Što si zatekao tamo?
- Pa prvi dan je to izgledalo relativno benigno. Nažalost, u utorak nismo bili, ali smo rano ujutro u srijedu bili u Majskim Poljanama.
Inače, Tamara je iz Petrinje.
- Znam. Obišli smo i njezin stan. Čitav mjesec smo proveli na terenu u Petrinji. Sve smo obišli. Ariana je pokazala veliko srce jer je dosta opremom donirala Radio Petrinju. Inače, u ponedjeljak smo slali prvi izvještaj s Radio Petrinje, a već u utorak je to bilo sve sravnjeno.
Jesi li doživio stres kad je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu?
- Ne. Nisam vjerovao da će Putin napasti. Mislio sam da blefira i da će od Sjedinjenih Država i Sjevernoatlantskog saveza napraviti budale.
Oni su upozoravali da sprema agresiju.
- Točno je napravio što su govorili.
Možda više nije bilo povratka.
- Uvijek ima povratka. Niti ne znamo koliko puta se “crveni gumb” trebao stisnuti, pa se od toga odustalo. Putin je trebao biti pametan, “povući ručnu”, i sve proglasiti za obične vojne vježbe. Na kraju krajeva, niti ta vojska nije bila svjesna kamo ide i što treba raditi – bili su totalno nespremni.
Jesi li 1990-ih ispravno procijenio zbivanja?
- Jesam. Pristupio sam Hrvatskoj socijalno-liberalnoj stranci u travnju 1989. godine.
Zašto u HSLS?
- Zbog Vlade Gotovca i Dražena Budiše, a i rekao sam da ću biti član prve ne-komunističke stranke koja se osnuje. Jedan sam od osnivača HSLS-a u Karlovcu, a čak smo izdavali i list “Karlovački obzor”, no samo četiri broja – nismo više od toga jer nije bilo novca, a nisam htio raditi dugove. Bio sam predsjednik karlovačkog ogranka.
Tko je pisao u tom listu?
- Mirko Lulić, Vlado Bogdanić, Vladimir Samaržija, Mirko Butković, Dražen Cukina, Goran Gerovac, ja… Dosta nas je pisalo.
Svi ste bili u HSLS-u?
- Jesmo. U ožujku 1990., kada je bio ona čuveni srpski miting na Petrovoj gori, u Karlovac su došli povjesničar Daniel Ivin, brat Slavka Goldsteina, i Ljubomir Antić, bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije. Nosili su poruku – ne znam čiju – generalu Dušanu Pekiću, organizatoru tog skupa. Otišao sam s njima i tamo i tada sam vidio da će Srbi izgubiti rat.
Prije no što je uopće izbio?
- Da. Znao sam da će početi kada sam na televiziji prvi put vidio četnike u Novom Sadu.
Vojvodina nema veze s time.
- Da. Vojvođanski političar Nenad Čanak je sasvim realan i kaže da ne bi bilo Vojvodine bez Austro-Ugarske, koja nas je otrgnula od turskog načina razmišljanja – dala nam je temelj neke kulture.
Ne valja podcjenjivati osmansku/tursku civilizaciju.
- Slažem se. Velik sam ljubitelj djela Orhana Pamuka. Kao i Rim, Osmanlije su napredovale dok su osvajale, a čim su stale, počele su propadati – veliki teritorij i korupcija su ih počeli izjedati dok je Zapad tehnološki i kulturološki napredovao. Tursko Carstvo je dobilo i nadimak – Bolesnik s Bospora.
Što se događalo na mitingu na Petrovoj gori.
- Vidio sam da nisu jedinstveni. Dakle, imao si Kordunaše, koji su bili čisto partizanski orijentirani, čiste četnike iz Knina i mitingaše Slobodana Miloševića. Te tri struje su se tamo sukobile i policija iz Vojnića je četnike potrpala u autobuse i poslala ih doma. Četnici su iz autobusa vikali Kordunašima: “Izdali ste nas ’41., izdali ste nas i sad”. Nije to moglo niti opstati – država koja svoje mlijeko prodaje u Banja Luku, a mljekara joj je 15 kilometara od Vojnića. To je suludo.
Vidio sam u jednoj reportaži da Srbi iz Istočnog Sarajeva, kad imaju hitni medicinski slučaj, ne odlaze u Sarajevo, nego helikopterom u Banja Luku.
- Suludo. Jesi li gledao skeč “Sarajevski zid” Top liste nadrealista?
Jesam. Dosta su toga pogodili.
- Sto posto. “Lud, zbunjen, normalan” mi je nastavak Top liste nadrealista.
Drukčiji je format.
- Sva raja iz čuvene predstave “Audicija” je u seriji “Lud, zbunjen, normalan”.
Jesi li u Sarajevu poznavao nekoga iz Top liste nadrealista?
- U Sarajevu sam bio između ostaloga i fotograf. Odlazio sam na predstave. Tamo sam upoznao Seju Sexona. Fotkao sam, ali nisam bio lud za kazalištem kao što sam danas. Za Olimpijade Sarajevo je bilo kao velik dnevni boravak – svi su se družili. Služio sam vojni rok u vojarni “Maršal Tito” u središtu grada, a uopće nisam imao osjećaj da sam u vojsci. Vojni rok mi uopće nije teško palo.
Kako se razvijala tvoja strast za fotografijom nakon što si osvijestio da nisi za glazbu?
- Slikao sam, razvijao fotke radnji “Foto Dolanjski” kod konobe “Kostanjac”, onda sam dobio veći foto-aparat, a u školi sam počeo pohađati fotografsku sekciju. S 13 ili 14 godina sam se počeo ozbiljno baviti fotografijom i negdje sa 16 godina sam imao prvi fotografski posao. Slobodan Martinović – Coco je vodio klub “Bratstvo i jedinstvo” i na radne akcije je slao instruktore iz tekvandoa, pa se sjetio da u Karlovcu ima dosta dečki koji se bave fotografijom, sve nas je pokupio i rasporedio po radnim akcijama. Bili smo plaćeni instruktori fotografije, a ujedno smo i slali fotografije za onaj brigadirski “Polet”, tako da sam sa 16 godina prvi put otišao u selo Nebljusi u kojemu je izvor Une. Tamo je rođen general Milan Žeželj. Tamo je bila savezna omladinska radna akcija “Srb ’84.”. Bio sam tamo dva mjeseca kao instruktor foto-tečaja. Uređivao sam i zidne novine. Bio sam solidno plaćen. Jednom tjedno sam slao filmove autobusom u Zagreb za “Polet”. Bilo mi je jako lijepo.
Coco te uveo u medije?
- Izgleda da je tako. Bio je jako pametan – otišao je u sve turističke agencije, pokupio sve prospekte iz Jugoslavije, izrezao, polijepio na panoe i napisao “Izložba kako je lijepa naša domovina”, a onda je to predstavljao po svim radnim akcijama i masovno naplaćivao. Bio sam na radnim akcijama kao plaćena osoba. Bio je sa mnom još jedan, Đuro Banda. Kod Miroslava Brežana je trenirao tekvando. Zvali smo ga karlovački Bruce Lee jer se šišao poput njega. Bio je baš opaki tekvandoista. Kasnije je bio vođa srpskih specijalaca. Držao je tečaj tekvandoa, a ja sam to fotografirao. S brigadirima smo živjeli i radili, jedino što nismo išli na trasu.
Kakve su sličnosti i razlike Karlovca i Sarajeva tog doba?
- Karlovac je imao nekakva svoja društva koja se nisu previše miješala, a Sarajevo je bilo nešto sasvim drugo. Kad bi u Sarajevo došao prvi dan, ušao u birtiju, platio piće i upoznao se s rajom, drugi dan si već bio njihov. U Karlovcu si morao imati nekoga tko bi te uveo. Što se tiče kulture, ta dva grada su neusporediva – Karlovac je bio mali grad, a Sarajevo glavni jedne republike. Sarajevo je imalo tada jaku glazbenu scenu.
Neue Slowenische Kunst ti je ipak draži od Novog primitivizma?
- Što se tiče glazbe, odrastao sam na Pink Floydu. To je zasebna vrsta glazbe. Nemoguće ga je imitirati. Tek donekle to mogu učiniti Brit Floydi, a oni su u kontaktu s Rogerom Watersom, pokretačkom snagom flojdovaca.
Koji se prometnuo u putinofila.
- Nažalost je tako. Jako je razočarao, isto kao i moj nekadašnji šef admiral Davor Domazet-Lošo, s kojim sam bio u prijateljskim odnosima, koji mi je svaku svoju knjigu slao.
Zašto te on razočarao?
- Zbog iste stvari kao i Waters. S ovim ratom su mnoge maske pale. Sada se točno vidi tko je sve ove godine bio na plaći Gazproma.
Voliš Laibach?
- Volim. Zavolio sam ih u Sarajevu 1984. Moj ondašnji prijatelj Vasja Marinč iz Kočevja, pasionirani i vrhunski fotograf, je također bio poklonik Laibacha. Zajedno smo ludovali za time. Dobio sam valkmen koji je na dnevnoj bazi žderao baterije, a on je nabavio kasete i Laibach smo puštali dan i noć, što je u ono doba u vojsci prilično opasno.
Je li Laibach ikad prije rata nastupao u Karlovcu?
- Nije.
Dakle, nije nikada?
- Nije.
Što to govori o Laibachu, odnosno o Karlovcu?
- Kad je Laibach došao u Kamanje, Zagrepčani su na Radiju 101 pizdili kak’ je to moguće, da su tamo, a ne u Zagrebu. Tada sam radio za Karlovački tjednik. Uspjeli smo nagovoriti glavnog urednika Zdenka Živčića da odemo napraviti reportažu. Išli smo kolegica Antonija Vrsalović i ja u 16 sati, a družili smo se do navečer s Ivanom Janijem Novakom koji mi je poklonio njihovu značku koju čuvam i danas. Na koncertu nisam znao bi li slikao ili skakao od veselja. Inače ne volim koncertne albume, ali je kod Laibacha dobro što u zvuku nema nikakve razlike između studijskih snimki i nastupa uživo. Kasnije sam u Novom Mestu imao izložbu i tada sam predstavio i fotografije s tog koncerta, a Slovenci su se čudili kako sam uspio doći do Laibacha jer je i Slovencima to teško ostvariti. Ne mogu si niti zamisliti što je bilo u mozgovima onih koji su sjedili i slušali Laibachov koncert u Pjongjangu.
Zašto si se dragovoljno javio u rat, ako si već 1990. na Petrovoj gori procijenio da je dobiven?
- Trebalo je pobjedu ostvariti. Radio sam tada u Narodnim novinama. Htio sam da moje dijete ide u školu bez opće opasnosti. Otišao sam 20. kolovoza u vojsku potpuno opremljen – samoga sebe sam naoružao i uniformirao. Prvo smo osiguravali bolnicu, a krajem rujna smo otišli na Turanj i tamo sam doživio prvo ratno iskustvo. Svi smo zamišljali rat kao igru Nijemaca i partizana, a u biti smo bili goli i bosi sa šakom metaka, a oni su imali sve. Moj prvi položaj je bio u kafiću “Cocka”. Rekli su nam da su ispred nas specijalci u šumi, a da smo mi tek drugi red. Kada su noću došli četnici skužili da nismo drugi, nego prvi red. U jednom trenutku su nas opkolili, pa je nastala panika. Trgali smo legitimacije da nam ne bi utvrdili identitete, ako bi nas zarobili. Nekakvim čudom smo ih ipak uspjeli odbiti. Takvo iskustvo mijenja – više nisi normalan čovjek.
Kakav je to pomak?
- Bilo mi je prvo nepojmljivo ući u tuđu kuću bez poziva, a to mi je u ratu predstavljao najveći šok. Naišao sam na ručak na stolu, što znači da su ukućani naglo pobjegli ili bih u drugoj kući osjetio da se škrinja usmrdjela jer nema struje danima, pa odeš ubijati krave koje tule jer ti idu na živce, a ionako im nema spasa… Gore je na dva i pol kilometara bila čista apokalipsa. Pucalo se od pada mraka do tri ili četiri sata ujutro – tko po kome stigne. Od 4 do 6 je bio mir, a ta tišina je najgora – gora je od pucnjave.
Jesi li zamrzio?
- Glupo je mrziti. Borili smo se protiv iste ideologije koja sada vlada u Rusiji, protiv cajki, glupog primitivizma.
Je li se pojavljivao i na našoj strani?
- Ne u to doba.
A 1995.?
- Neke stvari su se onda već pomakle.
Bio si sudionik Oluje?
- Jesam. Umirovljen sam 1. ožujka 2000.
Do tada si radio u Hrvatskoj vojsci?
- Da. U Oluji smo pitali Srbe koji su odlazili zašto idu. Imali smo 1991. godine Motorolu i često smo se zajebavali s ovima preko. Imao sam osjećaj kao da su drogirani, kao da nisu normalni, nakon što sam dobio uvid u njihov način razmišljanja. Za njih smo svi bili ustaše. Kad bih mu rekao da mi je djed Mane, Ličanin, od 1943. bio u partizanima, odgovorio bi mi da lažem i ponovio da sam ustaša. Nevjerojatno je koliko im je bio opran mozak. Bio sam i u Bljesku.
Jesi li se naslađivao za pobjeda?
- Nisam.
A drugi?
- Jesu. Bili smo frustrirani. Godinama smo dobivali po glavi. Imali su oružja za još pet godina ratovanja. Izvezli smo nekoliko sanduka igli, protuzrakoplovnih raketa, u zapadnoj Slavoniji, koje su ostavili za sobom. Prije odlaska u JNA sam se javio u Historijski arhiv u Karlovcu jer su tražili nekoga za mikrofilmiranje. Imao sam 18 godina, završio sam srednju školu i imao sam vremena do odlaska u na odsluženje vojnog roka. Radio sam tamo probno dva dana i vidjeli su da znam raditi i sad me trebalo primiti na šest mjeseci. Sekretar je uzeo moje podatke i otišao kod ravnatelja Đure Zatezala u kancelariju, no nije izlazio sat. Bio sam jedini kandidat i nisam vidio zašto me ne bi primili. Sekretar se vratio, rekao mi je da tu ne mogu raditi, dao mi moje papire i rekao da odem. A onda sam shvatio da ipak ima jedan razlog. Provjeravali su me jer je moj ujak Mirko Hrkalović – Hrčak godinu prije rođenja pobjegao u inozemstvo, mada ne kao politički emigrant. Ujedno, majka mi je bila članica Matice hrvatske, ali samo zato jer je tako mogla nabavljati knjige s popustom. Zbog ujaka smo 1971. imali i policijsku premetačinu kuće. Mama je bila kupila antologiju hrvatske glazbe, a na sredini ploče je bio hrvatski grb, ali bez socijalističkih obilježja. Zbog toga je ostala bez posla. Tada sam bio prvi razred osnovne škole.
Zatezalo te odbio zaposliti zbog ujaka?
- Zbog ničeg drugog. Imao sam zbog ujaka problema i u vojsci u Sarajevu. Bio je tamo neki major zadužen za politički rad. Ispunio sam neki upitnik u kojemu je između ostaloga bilo pitanje imam li koga u inozemstvu. Napisao sam da nemam. Nakon dva dana je došao taj major i pitao tko mi je Mirko. Odgovorio sam da mi je ujak i objasnio da ga nisam naveo jer ga nikada nisam niti upoznao. Pozvao me onda da se upišem u Savez komunista Jugoslavije, ali sam odgovorio da me politika ne zanima, mada su prokužili da lažem jer sam bio najbolji iz predmeta Teorija i praksa samoupravnog socijalizma i iz Marksizma, ali je to zbog profesora na Gazi, koji mi je bio i razrednik, Ivana Furjanića.
Sve su znali?
- Sve. Svatko je imao karton. U svakom mjesnom odboru je bio netko tko je radio za obavještajnu službu i koji je pisao sve o svima. Taj karton je išao sa mnom u Sarajevo. Tamo su ga punile starješine zapažanjima, a kada sam se vratio u Karlovac vratio se i taj karton. Sve dok si bio vojni obveznik upisivalo se u taj karton. U Hrvatskoj vojsci sam radio s tim dosjeima jer sam radio sigurnosne provjere za one koji su išli u gardijske brigade. Sve je bilo tako pedantno zapisano da je uvelike olakšavalo posao.
Gdje je ta arhiva sad?
- Vjerojatno u vojnom odsjeku u Karlovcu.
Zašto si 1997. napustio HSLS?
- Napustio sam ga jer sam bio djelatna vojna osoba, a ionako bih napustio tu stranku jer su me jako razočarali. Bio sam u jako dobrim odnosima s Budišom i pokojnim Gotovcem, s kojim sam se puno družio. Nagovarao sam ga da napusti izbore za predsjednika države nakon što ga je za kampanje u Puli jedan vojnik napao remenom. Da su Zdravko Tomac i on napustili izbornu trku, Franjo Tuđman bi ostao jedini kandidat i ne bi imao legitimitet. U HSLS-u je bio sukus hrvatske inteligencije. Čak je i današnji kolumnist Večernjeg lista Milan Ivkošić bio tamo. Uglavnom, predsjednik naše slunjske organizacije je imao problema tamo. U Slunj smo se zaputili Budiša, pokojni Gotovac, pokojni Vladimir Primorac i ja. Sva četvorica smo se super međusobno odnosili, a nakon toga su se drugi dan Gotovac i Budiša pljuvali po novinama. To mi nije bilo jasno. Inače, Gotovcu je najbolji prijatelj bio u Karlovcu. Znaš li tko je bio njegov najbolji prijatelj?
Ne.
- Rajs.
Vozač fiktivnog autobusa?
- Da. Bili su zatvorenici u Staroj Gradišci – Rajs ga je štitio od ostalih zatvorenika, a Gotovac ga je zauzvrat učio čitati i pisati.
Zašto si nakon umirovljenja pristupio Hrvatskoj stranci prava?
- Zato jer sam oduvijek bio poklonik Ante Starčevića. I danas sam. Njegove riječi i danas vrijede. U HSP sam ušao krajem 2000. i zatekao lažne ustaše – svi su nešto glumili, a nitko od njih nije bio u vojsci. Dovukao sam u stranku onda mog ondašnjeg i sadašnjeg prijatelja Igora Horvata i rekli smo da pravaštvo u Hrvatskoj ne leži na Anti Paveliću niti na Anti Đapiću, nego na Starčeviću, a u posebno Karlovcu na Ivanu Banjavčiću, Boži Vinkoviću, Gustavu Modrušanu i Josipu Vrbaniću. Ta četiri karlovačka gradonačelnika su zaslužni za mnogo toga što Karlovac ima i danas. Korijen smo našli u tome, a na tragu toga smo promijenili strukturu stranke, potjeravši nadriustaše jer nisu prihvatili taj koncept. Socijaldemokratska partija Hrvatska je tada bila na vlasti, a da je ostala Karlovac bi danas bio u velikim problemima.
Danas cvjeta cvijeće?
- Ne cvjeta, ali bismo imali puno više problema no što ih imamo. Prvo, ne bismo više imali deponiju otpada u gradskom vlasništvu, a na njoj bismo imali hrpu bala s kojima ne bismo znali što činiti. Ušli smo u vlast s Hrvatskom demokratskom zajednicom, ali se Branko Vukelić naljutio na nas jer smo osnovali svoj klub u Gradskom vijeću Karlovca – imali smo dva vijećnika, a pridružio nam se u klubu Alen Vuksan-Ćusa, koji je prešao iz kluba SDP-a. Igor i ja smo smatrali da ne moraš biti naš član, ako si kvalitetan i radiš za dobro Karlovca. Ivo Žuvela, kojega smo doveli za gradskog pročelnika, je kvalitetan čovjek. Iz Zagreba smo na mjesto direktora Čistoće doveli Nikolu Rogoza. Nakon toga je pristupio HDZ-u.
Ti i Horvat ste također ušli u HDZ?
- Jesmo. To je bilo 2007. HSP je radio pritisak da Igor ostane bez mjesta vijećnika i bez posla. Rekao sam mu da im ne smije dati mandat i da ga negdje moraju zbrinuti. Osnovao je zatim razvojnu agenciju koju je vodio dok mu se Vukelić nije zahvalio i poslao ga u Čistoću, gdje je Igor i danas. Naš direktor je plinoficirao Toplanu. Sanirali smo deponiju otpada, bacili onu balirku, a sam Đapić je insistirao da ona ostane u Karlovcu.
I dalje si član HDZ-a?
- Nisam aktivan.
Vode li te kao člana?
- Nemam pojma.
Jesi li se išao ispisati?
- Ispunio sam pristupnicu i tu je završio moj kontakt sa strankom.
Kada je završila tvoja politička karijera?
- Kada sam 2009. godine izašao iz Gradskog vijeća. Borili smo se 2007. da Marinko Milčić ne uđe u Hrvatski sabor. Đapić mu je dao sjekiru i s njome je mahao nekontrolirano. Govorim u metafori. Njegov dolazak u Hrvatski sabor bi bio ravan Sotoninom dolasku na zemlju.
Horvat je ušao u HDZ kad i ti?
- Da, ali ne samo nas dvojica, nego nas 20 pravaša – sad su oni manje-više svi u Domovinskom pokretu. Rogoz je ušao u HDZ ranije.
Koja ti je najbolja fotografija?
- “Pank-ljubav”. Za nju sam dobio i prvu nagradu u Vinkovcima 2008. godine.
Imaš još volju za radom?
- Imam. Najviše me vesele kazalište i slikanje po parkovima. Dakle, 2008. godine smo Dinko Neskusil i ja vidjeli dvoje drage djece, karlovačke pankere, Tina Rožmana i Maju Kolarić. Odveli smo ih na željezničku stanicu i snimali cijelo popodne za par gajbi piva i par flaša žestice. Nakon toga smo napravili izložbu “Punk’s Not Dead”.
*objavljeno na Aktiviraj Karlovac
