Vera Mitrović Vrbanac javnosti je najpoznatija kao osnivačica, dugogodišnja predsjednica, a sada tajnica Studija za plesnu edukaciju i umjetničko stvaralaštvo “23”, naravno, i kao umjetnica, ali i kao organizator, kritičar i kroničar Karlovca. Upravo stvara predstavu o književnici Dragojli Jarnević, koju je djelomično predstavila i na nedavno održanom 3. Performing Picnic Park Festivalu u Karlovcu. Preuzela je ulogu slavne ilirke, kojoj posvećujemo većinu ove spike.
Ima li mjesta za Dragojlu Jarnević u Karlovcu?
- Imamo ulicu i školu s njezinim imenom, a imamo i njezino grobno mjesto.
Što nedostaje?
- Raspravlja se o ruševnom stanju njezine kuće i nekima nedostaje obnova tog zdanja, a nekima nedostaje i tematiziranje Dragojle na drugačiji način.
To pokušavate?
- Da.
Što ste naumili?
- Napraviti predstavu o Dragojli, i napravit ćemo je.
To je plesna predstava?
- Ne, to je oblik fizičkog kazališta. Ima teksta, ali i pokreta. Predstava je koncipirana kao koreomonografija?
Što to znači?
- To znači da sam jedina izvođačica. Ujedno sam koautorica. Koreoredatelj je Žak Valenta.
Što znači da je koreoredatelj?
- To znači da koreira i režira.
Dakle, on je koreograf i redatelj?
- Da.
Što je poanta predstave?
- Prikazati Dragojlu, njezin život i naše promišljanje toga. Mislimo da je zanemarena i s vremenom okljaštrena. Uzimani su dijelovi njezinog dnevnika onako kako je kome u nekom trenutku odgovaralo i korišteni po potrebi. Dragojla je zanimljiva kao ličnost i napose kao žena. Prije svega je Karlovčanka, a onda sve drugo, ali na neki svoj način. Bila je za svoje, ali ne samo i za svoje vrijeme, napredna žena.
Je li i za ovo napredna?
- Jest.
U kom pogledu?
- Jako je istinoljubiva i nepotkupljiva.
Po tvojoj izvedbi na festivalu, staromodno se odijeva.
- U kolovozu smo prikazali mali dio predstave. Garderoba je bila radna, a scenografije i video-zapisa nije bilo. Prikazali smo projekt kroz malu crticu. Nismo uspjeli taj mali dio naše predstave izvesti u sklopu manifestacije Zvjezdano ljeto, pa smo odlučili to učiniti na festivalu u Maloj urbanoj zajednici.
Plan je bio da se odigra na Zvjezdanom ljetu?
- Jest. Producent je Umjetnička organizacija “Trafik” iz Rijeke. Oni su prijavljivali projekt na natječaje. Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te Grad Zagreb su odobrili financijska sredstva, pa će se premijera predstave dogoditi 27. rujna u Zagrebu
A zašto ne u Karlovcu?
- Zato što je Grad Karlovac odlučio ne financirati predstavu koja je bila prijavljena na natječaj za financiranje javnih potreba u kulturi.
Jesu li obrazložili odluku?
- Kazali su da smo bili prvi ispod crte ili nešto slično. Kako nam je stalo da se predstava izvede u Karlovcu, prijavili smo taj njezin fragment da bude dio programa Zvjezdanog ljeta kojime se obilježava Dan grada, no to nije prihvaćeno. Nismo dogovorili niti partnerstvo s Gradskim kazalištem “Zorin dom”.
Je li kulturno vijeće koje je za Grad Karlovac ocjenjivalo projekte prijavljene na natječaj za financiranje javnih potreba u kulturi dalo ocjenu koncepta predstave, njezine poetike?
- Nisam sigurna. Kulturno vijeće ima svoje propozicije i tablice po kojima boduju projekte.
Kada je to prijavljivano?
- Prošle godine za ovu.
Za Dragojlu nema mjesta u Karlovcu?
- Što se kulture tiče, očigledno ne.
Bolje da ostane mrtva no da se oživi?
- Očito.
Kako to doživljavaš?
- Mene to nije iznenadilo, više redatelja koji je iz Rijeke – nije mu to jasno. Vjerojatno će “Trafik” prijaviti isti projekt za gostovanje u Karlovcu. Ako to sljedeće godine prođe i netko se osvijesti i želi tu predstavu, gostovat ću u vlastitom gradu s radom o Dragojli. Dobro znam kakva nam je situacija i da je moguće da dobri projekti ne prođu.
Što se krije iza odluke kulturnog vijeća?
- Ne znam niti se želim upuštati u teorije zavjere.
Je li to pitanje mentaliteta?
- Jest. Možda je problem bio što je projekt prijavila riječka umjetnička organizacija, što je bezveze. Žak ima takve umjetničke reference da ga zovu posvuda. Nagrađivani je nacionalni umjetnik. Da smo dobili vrlo skromna sredstva, odradili bismo premijeru u Karlovcu, ali eto… Mnogo vrijednih projekata ne prođe u Karlovcu.
Kakva je kulturna politika Grada Karlovca?
- Nema je. Ne promišlja se kamo i kuda idemo, što radimo i razvijamo, što nam je interes i što bismo htjeli. Za kulturu se ne otvaraju prostori nego ludi pojedinci rade lude stvari jer moraju nešto raditi. Neki se projekti i programi koje provode entuzijasti ukorijene, ali i dalje nemaju podršku ili nemaju prikladnu podršku. Postoji strategija razvoja kulture u Karlovcu, ali ona je mrtvo slovo na papiru i napisana je tako kako jest – već ju treba i revidirati jer ne znam što je postigla. Nije bilo njezinog prevrednovanja. U nju su podaci i mjere nabacivani lopatom, da se tako izrazim, a i u međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Imamo velike manifestacije koje su se razmahale, što je lijepo. Smetaju me floskule o ulozi kulture u turizmu. Djelatnici u kulturi nisu turistički djelatnici. Ako netko iz turizma vidi da im kulturni programi mogu pomoći, neka ih podrže, neka se to promocijski i upravljački digne na neku razinu. Kulturnjacima nije na umu dovesti turiste u grad.
Po čemu je Dragojla suvremena?
- Teško ju je uhvatiti za nešto konkretno jer je mnogo toga radila i za mnogo toga je važna. Kineziolozi je spominju kao prvu alpinisticu, dio feministica je prisvaja, dio ne, neku ju promoviraju kao našu Virginiu Woolf, bivši sistem ju je tretirao kao partizansku heroinu, a današnji nacionalnu… Ona je bila sve to, ali u onom vremenu nije bila ništa od toga.
Popela se na Okić.
- Da, bosa i u haljini.
Bila je dakle alpinistica.
- Taj pojam se nije rabio tada. Bila je vrlo osviještena o tome što piše, a pisala je na hrvatskom jeziku kojega je kao netko tko čiji je materinji jezik bio njemački naučila naknadno. Mučila se s jezikom. Njezin dnevnik ima više od tisuću stranica. Pisala ga je 40 godina, a počela ga je pisati na njemačkom jeziku.
Je li to itko ikada pročitao u cjelini, osim, naravno, Irene Lukšić koja ga je uredila za izdavanje?
- Ja jesam.
Je li to bio užitak čitati taj arhaičan jezik na tisuću stranica?
- Nije, ali je bilo izazovno. No, s vremenom uđeš u njezin način pisanja, pa se navikneš, posebno stoga što je jako zanimljivo ono što opisuje.
Što?
- To kako opisuje žensko pitanje, nemogućnost da se žena školuje, da bude samostalna… U 19. stoljeću je jedina mogućnost ženi u pravilu bila da udajom osigura egzistenciju, što Dragojla odbija – ima prosce, ali se ne želi udati. Zarađuje vlastitim radom. Ne može živjeti od pisanja jer to muškarci ne dozvoljavaju.
U kakvom je odnosu bila s njima?
- Pripadala je Ilirskom pokretu. Jedna je od dvije žene čiji je lik na litografiji koja prikazuje “hrvatske muževe” Ilirskog preporoda.
Tko je druga?
- Grofica Sidonija Erdődy. Bila je sopranistica.
Što ti je bilo najzanimljivije u Dragojlinom dnevniku?
- To vrlo samosvjesno prihvaćanje okolnosti, da je tu gdje jest i da mora djelovati. “Hendla” život, rano ostaje bez oca, pa brine za majku i mlađe sestre. Ne žali se mnogo u dnevniku, osim na neke fizičke probleme.
Koliko je bila uvažavana za svoga vremena?
- Vrlo malo. Prvo joj ne žele objavljivati, osim poneke pjesme, nešto objavljuje sama… Piše dnevnik za života i uređuje ga za izdavanje lektoriranjem i skraćivanjem nekih dijelova. Sama kaže da zna da će se njome baviti i u predgovoru opisuje motivaciju za taj poduhvat, a to je da ona vlastitom rukom opiše svoj život i da je se kasnije sagleda realno. Istina joj je jako važna. Zanimljivo je da je Dragojla preminula 1875. i odredila je da se njezin dnevnik ne smije otvoriti i objaviti prije isteka deset godina nakon njezine smrti, a objavljen je tek 2000.
Preozbiljno su je shvatili?
- Da.
Koliko je bitna Hrvatskoj?
- Ne znam.
Očito je bitna Ministarstvu kulture i medija.
- Da. Bitna je za književnost.
Pitanje je u biti koliko je Hrvatskoj stalo do njezine povijesti i kulture. Koliko bi ispitanika znalo za D. Jarnević, da sada anketiramo stotinu ljudi?
- Malo, i Karlovčana, posebno mlađih. Znaju je po imenu škole. Moja generacija je znala sve o svakome po kome je nazvana bilo koja škola.
Nakon izvođenja fragmenata predstave na festivalu ste imali razgovor o tome s publikom. Koliko ti je to pomoglo u pristupu predstavi?
- Ti su razgovori vrijedni umjetnicima. Dobro je saznati što publika vidi u predstavi. Pitanja su bila konkretna. Mlađi su pitali za njezinu kuću jer se u javnosti o tome dosta raspravlja. Neke kadrove smo snimili u toj kući za predstavu.
Ušla si unutra?
- Jesam.
U kakvom je stanju?
- Takvom da sam se plašila da neću izaći. Ušla sam u tu kući i prije pet godina jer sam vidjela u oglasniku da se kuća prodaje. Agentica za promet nekretninama me uvela kao potencijalnog kupca. Nisu mi stoga jasni prijepori oko vlasništva.
Svi znamo čija je kuća – Dragojlina.
- Da, ali se prodavala za 15.000 eura.
Dakle, ako se prodaje, vlasništvo je jasno?
- Doduše, nije se cijela kuća prodavala. No, i te su rasprave smiješne, ako se pročita što je Dragojla pisala o toj kući. Prodala ju je jer joj je trebao novac. Kada je našla kupca i nakon što se pogodila za cijenu, napisala je da se ovaj neće usrećiti jer je kuća u jako lošem stanju i da zahtijeva ogromna ulaganja. Bila je zapravo jako sretna što je tu nekretninu prodala.
Ta kuća nikako da propadne.
- Možda bi je trebalo sravniti sa zemljom i staviti neko obilježje da je tu stajala, ili napraviti neku modernu. Dragojla bi sigurno htjela moderno zdanje.
Kako je bila prihvaćena u Karlovcu za svog života?
- Sudjelovala je u društvenom životu. Amaterski je glumila u kazalištu i najviše ju je veselilo posjećivanje amaterskih predstava. Karlovac ima tada vrlo živopisan građanski život. S vremenom postaje gorljiva ilirka i smatra bitnim da se sačuvaju jezik i identitet.
Koliko dugo ti je trebalo da pročitaš dnevnik?
- Oko godine dana. Čitala sam ga i ranije u dijelovima. Jako je nečitljiv.
Zato što je jezik arhaičan ili zato što je Dragojla loš pisac?
- Oboje. Ona ne zna hrvatski jezik, a sintaksa joj je njemačka. Ponekad koristi riječi koje ona osmisli.
Izgovaraš tekst kako ga je ona napisala?
- Da, odlučili smo se za to.
Lomiš li jezik?
- Lomim, ali se istreniraš čitanjem. Odlučili smo se baš za taj jezik.
Je li razumljiv publici?
- Jest. Tko hoće razumjet će.
Po čemu je ona, dakle, moderna danas?
- Naprosto je napredna. Ne pristaje na sustav. Smatra da se valja zalagati za pomake nabolje.
Poistovjećuješ li se utoliko s njom?
- Da. Dragojla mi je pod kožom. Ona me ganja, valjda još otkako sam pohađala Osnovnu školu “Dragojla Jarnević”. Prije nekoliko godina je moja draga prijateljica Erika Petrić sa mnom osmišljavala projekt o Dragojli, no u međuvremenu je, nažalost, preminula.
Bila je arhitektica koja je živjela i radila u Austriji.
- Da.
Što je ona bila naumila s Dragojlom?
- Htjela je čak otkupiti njezinu kuću i prijaviti projekt njezine rekonstrukcije za dobivanje novca iz europskih fondova. Erika je rođena Karlovčanka koja je živjela u Grazu, a i Dragojla je išla tamo.
Zašto?
- Tamo je napisala znameniti grafit “Ilirkinja ovdje jedna”. Dakle, odgovorila je na grafit kojega je tamo napisao književnik Ivan Trnski.
Bila je vandal?
- Pa jest, da… Zatim ju je Trnski tražio i našao. Buknula je između njih ljubav koja je čitavog života ostala platonska. Međusobno su se jako dobro razumijevali i intelektualno i umjetnički su jako imponirali jedno drugome. Kritizira ga u dnevniku, a najviše joj se zamjerio time što je oženio Njemicu i što mu niti jedno od petoro djece nije govorilo hrvatski jezik. Manje mu je zamjerala što nije objavio njezine tekstove.
Performing Picnic Park Festival je ovog mjeseca imao treće izdanje. Koja je njegova ideja?
- Ove godine su nas financirali Županija karlovačka i Grad Karlovac.
Bi li financirali da su znali da će biti dio predstave o Dragojli?
- Ne znam.
Jesu li znali?
- Nije nitko znao – uzeli smo se pravo umjetničkih korekcija programa. Festival je nastao jer smo s početkom pandemije koronavirusa bili zatvarani i onemogućeni u izvedbama. S prijateljskom i suradničkom ekipom iz Zagreba smo radili u Muzeju suvremene umjetnosti program umjetnosti performansa, pa smo uslijed pandemije, kada se nije moglo nastupati, rekli da idemo u Karlovac na kupanje i druženje, da ćemo izvoditi sami sebi. Tako se 2020. godine odvilo prvo izdanje. Naredne godine su prijatelji pitali hoćemo li ponoviti ono iz prethodne, pa jesmo, ali smo napravili ipak nešto ozbiljniju produkciju. Ove godine smo dobili neku financijsku potporu, što je pomoglo da platimo umjetnicima koji nisu iz Karlovca putne troškove i smještaj. U četiri dana festivala izvedeno je 25 autorskih radova i programa. Ideja je da to bude potpuna suprotnost bilo kojem festivalu srednje struje.
To nisu Karlovački dani piva?
- Nisu. Nema čak niti pive, osim ako si je netko ne donese pa je ispija na klupici. Ideja je razmjena autorskih radova. Samo stvaraoci nas zanimaju. Reakcija je odlična, a umjetnici i posjetitelji su sretni, pa već sada pripremamo novo izdanje koje bi možda i duže trajalo. Festival nema čvrstu formu, podložan je izmjenama, pa ga umjetnici mogu sami kreirati. Kristalizira se ideja da to bude rezidencijalni višednevni festival, da umjetnici tu borave, skupa nešto rade, dijele svoje prakse međusobno, a da autorski radovi budu izvedeni pred publikom. Sve umjetničke forme su dobrodošle – performans, ples, poezija, instalacije, izložbe, glazba…
Tvoja kćerka Kasija Vrbanac Strelkin, koja živi u Austriji kao umjetnica, je također nastupala. Koliko ti njezino iskustvo je stekla tamo pomaže u organizaciji festivala?
- Pomaže mi što dođe sa svojim umjetničkim kolektivom i što izvode na festivalu svoje radove. Pitao me kolega koliko bismo trebali platiti takve umjetnike, da nisu baš “naši”.
Koliko?
- Mnogo. U Austriji imaju donju granicu honorara koja je općeprihvaćena i ne želi nitko financirati projekt, ako se ide ispod te granice. Što se tiče savjeta, u produkcijskom i organizacijskom smislu imam više iskustva, ali oni iza sebe imaju mnogo ostvarenih ideja i mnogo rade, pa razmjenjujemo iskustva, naravno.
Ideš li u Austriju i pratiš li njezin rad?
- Idem.
Jesi li zadovoljna?
- Jesam time što radi ono za što se školovala i što želi raditi te time što kao slobodan umjetnik ostvaruje egzistenciju. Da to radi u Hrvatskoj, bila bi vrlo ovisna o roditeljskoj financijskoj pomoći.
Jesi li ti slobodna umjetnica?
- Nisam. Egzistenciju ostvarujem kao individualna trenerica.
Zašto se udruga zove “23″?
- U vrijeme kada smo osnivali plesni klub postojali su drugi i svi su u pravilu bili nazvani po nekome, a ja sam htjela broj. Slučajno, imala sam tada 23 godine.
Kada je to bilo?
- Sad ću otkriti svoju dob – 1988. godine.
Kako je izgledao Karlovac tada?
- Kad imaš 23 godine sve ti je lijepo. Bio je tada još bivši sustav i nije bilo jednostavno osnovati udrugu. Trebalo je tada deset osnivača, registar udruga je vodila policija, pa ti je za osnivanje trebalo je mišljenje Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, odnosno Hrvatske… Trebalo je i izraditi štambilj, što je tada bilo malo teže nego danas. Da dobiješ štambilj, trebala je udruga biti registrirana, a da bi bila registrirana, trebaš mišljenje Saveza socijalističke omladine, a da ga dobiješ trebaš ispuniti obrazac na kojemu valjda udariti štambilj. Kao i danas, trebalo je poznavati ljude da se takvi problemi premoste, pa je prijateljica napisala to mišljenje, a štambilj smo naknadno napravili.
U dokumentaciji imate rješenje iz komunizma?
- Imamo, s time da smo, naravno, i usklađivali dokumentaciju s vremenom pa imamo i novija rješenja. Sljedeće godine slavimo 35 godina rada.
To je jedna od najdugovječnijih udruga u Karlovcu?
- Je.
Kako održati udrugu tako drugo?
- Nema recepta, važno je uporno raditi i trajati.
Jesi li kad mislila likvidirati udrugu?
- Jesam, mnogo puta. Uistinu ti je često dosta borbe s vjetrenjačama, ali se potegne i premosti stanje malodušnosti, pa onda ispočetka… Nije se mnogo toga promijenilo. Uvijek u udrugama nekoliko pojedinaca nosi čitavu organizaciju.
Je li tada u Karlovcu postojala kulturna politika?
- Jest. Prošlo je sigurno deset godina od osnivanja da smo prvi puta prijavili neki projekt Gradu radi financiranja. Nije nam padalo na pamet osnovati udrugu i odmah tražiti financiranje. Drugo je vrijeme ipak. Tada se nije očekivalo da će ti netko sa strane riješiti probleme – ugovarao si dvorane, financirao se iz članarina, koliko para, toliko muzike, radili smo i tiskali plakate… Sve smo sami financirali.
Što Studio 23 očekuje u narednih 35 godina?
- Ne znam hoće li nam obnoviti kuću.
Malu urbanu zajednicu?
- Da.
Koji je njezin status?
- I dalje se rješavaju imovinsko-pravni odnosi.
Skvotirali ste taj prostor?
- Jesmo.
Prvi ste skvoteri u Karlovcu?
- Točno.
Kako je došlo do toga?
- U Banjavčićevoj smo koristili bivši Dom Jugoslavenske narodne armije, koji je kasnije pripao Veleučilištu u Karlovcu. Došao je odjednom dopis da moramo napustiti prostor u roku 30 dana jer treba Veleučilištu.
Zgrada je srušena?
- Jest, mada je postojalo nekoliko projekata njezine rekonstrukcije i prenamjene. Grad Karlovac nam je ponudio mogućnost ovog prostora, ali se ništa s dokumentacijom nije rješavalo. Kako se do druge polovice kolovoza nije ništa događalo, ušli smo te 2010. godine u prostor i obavijestili Grad i Hrvatsku vojsku, koja je i dalje pazila na te objekte.
Jeste li mnogo uložili u tu imovinu?
- Jesmo. Zgrada je bila u relativno dobrom stanju, ali smo dosta uložili vlastiti novac i rad. Nosio nas je entuzijazam, želja da imamo svoj prostor. Temeljem naše inicijative je u susjednoj zgradi omogućeno drugim udrugama da se usele. Tu smo već 12 godina, a status se nije promijenio, osim što plaćamo najam. Ne možemo bilo kakvo ulaganje u zgradu uvrstiti u projekte i prijavljivati na natječaje jer vlasništvo nije riješeno – 51 posto je vlasnik država, 49 posto Grad. Treba državu angažirati da se problem riješi.
Taj prostor je bogomdan?
- Je, kao i mnogo drugih prostora u Zvijezdi.
Dugo je trebalo da se iskoristi ono dvorište u svrhu kulture i umjetnosti?
- Nije to lako. Patimo kad nemamo prostor, ali s njime kada ga dobijemo dobijemo i mnogo obveza. Sve manje je to moja briga jer organizaciju preuzima i već vodi mlada ekipa.
Bi li bilo dobro da ima status udruge posebnog interesa za Karlovac?
- Netko bi morao odrediti interes grada. Ako to nije suvremeni ples, nešto drugo jest. No, takvog određenja nema – sve bismo pomalo, a na kraju takvu kulturu i imamo.
Razumije li publika suvremeni ples?
- Razumije li džez? Goran Ilić godinama organizira Međunarodni etno-džez festival, pa je publika počela razumijevati o čemu se radi. Na koncu, suvremeni ples nije samo konceptualan. U svakom slučaju, publiku treba odgajati. Neka vrst umjetnosti ima masovnu publiku, neka nema. To ne određuje relevantnost nekog izričaja.
Koliko je onima u izvedbenim umjetnostima u nezavisnoj kulturi bitno Gradsko kazalište “Zorin dom”?
- Mnogo, ali ne bi bio da imamo vlastiti prostor. Nedostaje nam infrastruktura. Ne znam kako će izgledati kino “Edison”, hoće li suvremene izvedbene umjetnosti tu naći svoje mjesto. Nitko nas nije pitao kakav bi nam prostor trebao. “Zorin dom” nije dobar prostor za suvremene plesne predstave.
Navodno će se “Edison” specijalizirati samo za prikazivanje filmova.
- Voljela bih da se to dogodi, no po onome što sada znamo čini se da će tamo biti konferencijske dvorane.
Što od kulturne ponude u Karlovcu najviše cijeniš?
- Pogledam sve plesne predstave, posebno program Karlovac Dance Festivala. Pratim i kazališne predstave, ali sve manje jer nedostaje repertoar za širu publiku. Uglavnom odlazim u metropolu konzumirati umjetničke sadržaje, pa odem doma spavati.
I dalje je najveća karlovačka kulturna ponuda u Zagrebu?
- Jest.
Raduje li te utoliko izgradnja takozvane nizinske pruge koja će pospješiti veze između dva grada?
- Bit će super kad bude, ali u međuvremenu idem automobilom za Zagreb, koji se čini sve daljim.
Jesi li ikad poželjela napustiti Karlovac?
- Nisam. Samo sam htjela u ratu, kada sam rodila dijete, odseliti, ali to je neuračunljiva faza. Karlovac je super grad za lagani život koji mi sve više odgovara, prije svega po ljudima. Prostorno, naravno, to je naš grad i poistovjećujemo se s njime, ali se volim družiti s Karlovčanima ponajviše.
Što bi još htjela napraviti?
- Nemam naročitih ambicija. Festival me silno veseli – naradila sam se, ali ne i umorila. Kad nešto počnem odrađivati, to me više ne veseli pretjerano.
Hoće li Grad popustiti i financirati predstavu o Dragojli?
- Ma hoće sigurno… Kod nas sve može, kada razgovaraš s gradskim službenicima. Ali kad baš treba odraditi nastane problem, pa moraš potezati veze, a na kraju sve iznjedrimo sami. Grad Karlovac djeluje po institucionalnoj logici i uvijek sve ovisi o jednom ravnatelju, učiteljici ili nekome trećem koji ima interesa da se pomakne s mrtve točke. Sustavno se uvijek pomučiš.
*objavljeno prvotno na portalu Aktiviraj Karlovac