“Da nije bilo njih, ne bi bilo mene”, poručio je u ponedjeljak u Muzeju Domovinskog rata Karlovac – Turanj na okruglom stolu o vojnoj bolnici u Topuskom organiziranom na 31. obljetnicu njezinog osnivanja hrvatski branitelj Miroslav Abramović, koji je 1991. godine ranjen, a njegove riječi je potvrdio i Franjo Družak, tadašnji zapovjednik policije u Topuskom dodajući da je prisutnost zdravstvenog osoblja braniteljima pružalo osjećaj sigurnosti.
Riječ je o prvoj hrvatskoj ratnoj bolnici koja je bila temelj za uspostavu vojnog saniteta Hrvatske vojske, a glavninu kadra činili su djelatnici Medicinskog centra Karlovac – liječnici, medicinske sestre i tehničari te vozači. Iz te je bolnice organiziran i prvi helikopterski prijevoz ranjenika iz okruženja za Domovinskog rata. Od prvog napada 15. srpnja do naredbe za povlačenjem od 13. rujna, Topusko je branilo nekoliko stotina branitelja. Zbrinuto je u ratnoj bolnici, po podacima koje je iznio medicinski tehničar Hrvoje Dugi, 439 bolesnika, a od toga 286 branitelja.
“Dobili smo poziv oko 14 sati da dođemo sa sanitetskim vozilima u karlovačku policijsku stanicu. Tamo smo zadužili uniforme i osobno naoružanje te smo upućeni u Topusko. Na čelu te ekipe bio je danas pokojni doktor Nino Šikić. Krenuli smo u Topusko preko Pisarovine. Prelaskom mosta u Pokupskom smo prešli u rizičnu zonu. Od Gornjeg Viduševca do Topuskog je put kojeg nazivamo kukuruznim. Tamo je bila učestala pucnjava”, posvjedočio je Dugi i dodao da su prvo organizirali bolnicu u hotelu “Toplica”, a da je ubrzo preseljena u sigurniji objekt “Blatne kupke”.
“Kako je u gradu bilo 350 do 400 branitelja te oko 800 stanovnika, broj medicinskih djelatnika je ubrzo po dolasku uvećan”, rekao je Dugi.
“Sve je stvarano u hodu, sa srcem i voljom. Ono što se događalo tih mjesec i pol dana u Topuskom neće se, srećom, ponoviti za čitavog našeg života”, napomenuo je Družak.
“Do rata nisam bio niti siguran je li Topusko u Hrvatskoj ili u Bosni”, rekao je liječnik Bruno Škurla, također dio osoblja ratne bolnice, svjedočeći kako se odlazilo u nepoznato.
“Dok nije bilo mnogo ranjenih, bavio sam se tamo primarnom medicinom, ali i veterinom. Primjerice, jedna je krava od šoka zbog granatiranja ubola rogom konja, pa smo se i time bavili”, prisjetio se Škurla.
Anesteziolog Josip Žunić je kanio nastaviti karijeru u Grazu, no izbio je rat. Istaknuo je značaj protokola za primarno liječenje ranjenika koji se pokazao učinkovitim te se koristio u nastavku rata.
“Ono što smo radili bilo je ponekad na granici revolucije. Dvojici ranjenika sam tih dana dao po sedam litara infuzije u roku dva sata”, rekao je Žunić.
Najavljen je za sljedeću godinu zbornik radova sa skupa.