“Jako je teško razviti nerazvijene krajeve. Država mora prije svega osigurati mehanizme za organizirani otkup poljoprivrednih proizvoda. Poljoprivreda je uvijek bila glavna industrijska grana u ruralnim krajevima, a upravo je organizirani otkup poljoprivrednih proizvoda Hrvatska sustavno uništila. To čini bitnu razliku u ruralnom području gledajući predratno i poratno razdoblje. U niti jednoj zemlji s uređenim agrarnim tržištem nećeš naići na oglase za prodaju odojaka, janjadi, meda, jaja…”, kaže stručnjak za ruralni razvoj Milan Medić, predsjednik LEADER mreže Hrvatske i voditelj Lokalne akcijske grupe Vallis Colapis iz Ozlja, dugogodišnji civilni aktivist.
Kako je bilo prije?
- Svako selo je imalo laktofriz – rezervoar u kojemu se odlaže mlijeko nakon mužnje. Kamion za otkup mlijeka je obilazio domaćinstva, seljaci su imali ugovoren tov junadi, teladi, peradi, svinja i drugih životinja za tvrtke kao što su Gavrilović ili Agrokomerc. Danas PPK nema niti jednog kooperanata u Karlovačkoj županiji, a KIM možda nekolicinu, dok je nekada bilo stotine tisuća kooperanata proizvođača mlijeka. Taj je sustav u potpunosti razoren i bez njega je nemoguće organizirati život na selu.
Za gradonačelničkog mandata Josipa Boljkovca u Karlovcu su povezani kombinati sa seoskim proizvođačima.
- Najveći udar na hrvatski selo je bio nakon Drugog svjetskog rata kada je uništen sustav zemljišnih i šumskih zajednica, u biti poljoprivrednih i šumskih zadruga. Poljoprivredno zadrugarstvo se počelo razvijati još u Austro-Ugarskoj, a nakon Prvog svjetskog rata je naročito Hrvatska seljačka stranka to zagovarala. Rudolf Bićanić je bio jedan od ekonomista unutar seljačkog pokreta koji se time bavio. Nakon Drugog svjetskog rata, za sovjetizacije Jugoslavije, dolazi do raspada zadruga koje su objedinjavale privatan interes. Kasnije se, 1960-ih, radi na nekoj vrsti zamjene za taj izvorni, autentični, zadrugarski život na selu. Već je samo po sebi to bio udar na demografiju sela i proizvodnju, no barem je kompenzirao neke potrebe. Komunistima je trebala radnička klasa pa su ogromne seoske mase prebacile u gradove i zaposlile u industriji. Mnogi od tih doseljenih su ostali jednom nogom u gradu, a drugom na selu, dakle, često se radilo u industriji, a doma su držali neku kooperaciju. To je bila razmjerno uspješna kompenzacija potreba na selu. Republika Hrvatska je pak potpuno uništila sustav otkupa i sustav organizirane proizvodnje na selu. To je neviđeno.
O čemu se radi?
- O potpunom demografskom slomu sela – ono ne postoji. Ako se noću voziš kroz bilo koje selo, u svakoj petoj kući gori lampa jer su četiri kuće napuštene, a tamo gdje gori svjetlo živi neki djed ili neka baka. Sela su vrlo često razorena, i to ne samo gdje je bio rat, nego i uz granicu sa Slovenijom. Nedavno sam s načelnicima općina obilazio te krajeve. Pitao sam ih gdje su ljudi, a odgovorili su da su se odselili, pa i u Kanadu, između 2000. i 2010. godine kada je dokrajčen sustav otkupa mlijeka – otišli su kada je zatvoren laktofriz u selu. Svjedočimo potpuni ekonomski i demografski slom.
Kako je došlo do prestanka otkupa?
- U uređenoj zemlji država ima organiziranu proizvodnju poljoprivrednih sirovina. U bilo kojoj normalnoj državi je poljoprivredni proizvođač vezan za nacionalnu industriju koja odgovara izvršnoj vlasti. Je li itko iz vlasti pozvao vlasnike prerađivačkih tvrtki i pitao ih koliko ima kooperanata i dogovorio s njima po kojim će cijenama i koje će količine otkupljivati? Nije, a svaka uređena zemlja to radi. Nezamislivo je da u Italiji Parmalat odjednom prestane otkupljivati mlijeko od talijanskih zadrugara, pa proizvodi parmezan od uvoznog mlijeka.
Zašto bi to bilo nemoguće?
- Jer uređene države to ne dozvoljavaju. One imaju sustav kontrole, odnosno dogovaranja.
Postoji li slobodno tržište u poljoprivredi?
- Takozvano slobodno tržište je bajka za kolonije i pseudopolitičke elite koje vode kolonijalne i polukolonijalne zemlje. Svaka normalna država ima plansku privredu. U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji postoje planske poljoprivreda, znanost, industrija, turizam…
Tržišna ekonomija ne postoji?
- Postoji, ali se planira. Vode ju privatni vlasnici. Primarni proizvođači organizirani u zadruge su također privatnici. Ipak, svi oni s vladama dogovaraju unaprijed koliko sirovine proizvesti, cijenu koja će se postizati i organizira se sustav otkupa. Austrijski farmeri imaju sedmogodišnje ugovore i sedam godina unaprijed okvirno znaju cijenu po kojoj će proizvoditi, a barem dvije godine unaprijed znaju točno u cent po kojoj cijeni će im se otkupiti ono što proizvedu. Tako funkcionira organizirana poljoprivredna proizvodnja. Kod nas je Pale sam na svijetu pristup. Strateški je interes države da ima industriju. Svaka država želi zadržati radna mjesta i imati stratešku prednost po nekoj industriji – primjerice, Talijani žele biti prvi u svijetu po proizvodnji parmezana – te žele zadržati radna mjesta u prehrambenoj industriji i milijune seljaka. U Hrvatskoj naše vlade očito to ne zanima.
Zašto bi država upropastila vlastitu poljoprivredu?
- Nemam odgovor na to. Hrvatska ne samo da je upropastila vlastitu poljoprivredu, nego i industriju. Kao Karlovčanin bi toga trebao biti svjestan. Za Jugoslavije je u Karlovcu bilo 15.000 radnih mjesta samo u metalskoj industriji.
Koliko je to bilo realno?
- Nije bilo u nekoj mjeri, ali između ničega i nečega se bolje opredijeliti za nešto. U Jugoslaviji je 1980-ih bio val radničkih štrajkova. Nitko od radnika nije zahtijevao veliku Srbiju ili nezavisnu Sloveniju, nego da se država jednom za svagda povuče iz upravljanja tvrtkama i da se model radničkog samoupravljanja dovede do kraja, da se državna poduzeća preoblikuju u radnička – da prijeđu u vlasništvo radnika i da ih se prepusti tržištu, s time da bi država zadržala svoju makroekonomsku ulogu.
Što je zadruga?
- Oblik poslovnog udruživanja u kojemu nekoliko fizičkih ili pravnih osoba udružuje svoj kapital i rad. Bez obzira na količinu kapitala, svi zadrugari imaju jednako pravo odlučivanja. To razlikuje zadrugu i dioničko društvo u kojemu imaš glasačkih prava razmjerno tome koliko si kapitala uložio. Prvo pravilo je kod osnivanja zadruga da se vodoravno organizira. To znači da se udružujemo mi koji nešto slično ili isto proizvodimo. Kada se udruže, odmah smanje ulazne cijene jer sve repromaterijale i sirovine kupuju u većem omjeru i povećavaju mogućnost nastupa na tržištu jer zajedno prodajemo proizvod. Što je više istorodnih zadrugara u cijelom zadružnom sustavu, jači su jer mogu jeftinije nabavljati sirovine i energiju i skuplje pregovarati svoje proizvode. Kasnije se može udruživati vertikalno kada, primjerice, u zadruzi okupljeni proizvođači mlijeka osnivaju zajedničku mljekaru ili se udružuju s već postojećom, pa mogu imati trgovački lanac, odjel za dizajn i drugo. Kod nas se podrazumijeva da je zadruga isključivo poljoprivredna. U svijetu postoje razne vrste zadruga. Moguće je industrijsku proizvodnju organizirati po zadružnom modelu. Neke od naših industrijskih tvrtki su bile u svjetskom vrhu u svojim branšama. Nije istina da je sva ta industrija trebala propasti – propala je zbog kriminalnog modela privatizacije i zbog toga što nova politička elita nije bila niti zainteresirana da bilo što učini s hrvatskom industrijom, a kamo li da ju spasi.
Koliko je zadrugarstvo razvijeno u Hrvatskoj?
- Gotovo nimalo. Imamo jedan od najgorih zadružnih zakona koji sadrži odredbe koje onemogućuju razvoj pojedinih oblika zadrugarstva, što je učinjeno namjerno. Najveći problem u Hrvatskoj je što nemamo ništa drugo osim toga. Da bi se zadrugarstvo razvijalo, moramo imati potporne mehanizme, kao što su podzakonski akti koji reguliraju davanje pogodnosti zadrugama, porezne olakšice i slično. Mislim da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan zadružni inkubator. Ne postoji niti savjetodavna služba namijenjena zadrugarima. Već u Sloveniji sve to postoji. Milford Bateman, stručnjak za zadrugarstvo iz Velike Britanije, je prije 15 ili 20 godina u analizi koju je naručilo Ministarstvo gospodarstva napisao isto to što sad iznosim. Italija ima zakon o zadrugarstvu, ali i poseban o socijalnim zadrugama. U toj velikoj državi s velikim tržištem nije valjana niti jedna javna nabava ako u njoj ne sudjeluje barem jedna socijalna zadruga.
Što je socijalna zadruga?
- To je mješavina zadrugarstva i društvenog poduzetništva. Društvena poduzeća su privatna, ali ne samo da stvaraju profit, nego i postižu društvene i okolišne ciljeve, kao što su zapošljavanje socijalno ugroženih skupina ili stvaranje ekološki prihvatljivih proizvoda. Takva poduzeća moraju barem 75 posto svoje dobiti prije oporezivanja ponovno uložiti u svoju djelatnost radi postizanja društvenih i okolišnih ciljeva. Države koje znaju što žele sa svojim gospodarstvom znaju i što će sa zadrugama i sa socijalnim zadrugama. Italija nije bezveze donijela poseban zakon o socijalnim zakonima. Ta zemlja ima velik problem s mafijom. Talijanska država svakodnevno oduzima imovinu onima koji ne mogu dokazati odakle im. Država ono što zaplijeni od mafijaša daje na korištenje društvenim poduzećima. Postoje i potrošačke zadruge, pa su tako potrošači vlasnici ogromnih trgovačkih centara. Konzum se mogao, kada ga je država preuzimala od Agrokora, preoblikovati u potrošačku zadrugu. Tada bi mu vlasnici bili oni koji kupuju u Konzumu. Prva i najveća potrošačka zadruga osnovana je u prvoj polovici 19. stoljeća u Velikoj Britaniji – The Co-operative Group. Deset milijuna britanskih kupaca su vlasnici te tvrtke. Kada uđeš u tu trgovinu, dočeka te poziv da uplatiš funtu i postaneš njihov član. Članstvo se obnavlja svake godine, dakle svake se godine kapital reinvestira.
Što imam od članstva?
- Koliko godišnje napraviš prometa, toliko imaš pravo na podjelu dobiti.
Koja su upravljačka tijela te tvrtke?
- Na razini okruga održavaju skupštine. Svaka od tih skupština te može delegirati na više razine. Ogromna dobit Konzuma je desetljećima prelijevana jednoj obitelji, a zamislite da se prelijevala mnogobrojnim kupcima.
Koji su dobri primjeri društvenog poduzetništva i zadrugarstva u Hrvatskoj?
- Malo ih je. Ne bih rekao da je sustav nepoticajan, nego da uopće ne postoji. U Hrvatskoj društvena poduzeća imaju najviše do pet zaposlenih. Uspjeli smo neka sredstva privući za razvitak tog sektora iz fondova Europske unije, a domaće potpore ne postoje. Hrvatska je jedna od rijetkih članica EU koja nema niti zakon o društvenom poduzetništvu, a na polju zadrugarstva imamo loš. Zakon propisuje da je minimalni članski ulog kod osnivanja zadruga tisuću kuna. To je uvršteno u zakon s jedinim jedinim ciljem – onemogućavanjem osnivanja potrošačkih zadruga. Nikada i nigdje u svijetu niti jedan kupac neće dati tisuću kuna, eura ili funti za osnivanje potrošačke zadruge, nego pet.
Zašto bi država htjela onemogućiti osnivanje potrošačkih zadruga.
- Zakon koji je na snazi je pisan koncem 1990-ih. Njegova svrha nije bila služiti hrvatskom zadrugarstvu, nego ga razbiti.
Zašto?
- Za interes Agrokora i sličnih igrača na tržištu. Hrvatska se 1990-ih opredijelila za tajkunski oblik ekonomije u kojemu će politička elita i nekolicina njoj bliskih pojedinaca kontrolirati tržište, a ne za to da velik broj građana ima pravo odlučivanja i ekonomsku korist od toga. Danas vidimo svu pogubnost tog modela. Ova država je demografski i ekonomski uništena. “Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, 1941. godine bismo pod udarom fašizma neminovno propali, a nad ruševinama katastrofe danas bi graktali svi mračni faktori koji su svojom politikom i doveli do tog sloma – svi politički elementi rojalističkog centralizma, svi srednjovjekovni vjerski fanatizmi muslimanske, grčke i latinske zaostalosti, svi superprofiti inostranog i domaćeg kapitala na bazi zaostalih narodnih masa koje su u svojoj patrijarhalnoj naivnosti uvijek bile idealnim medijem za takva bijedna polukolonijalna stanja”, ustvrdio je književnik Miroslav Krleža 1948. godine. Zar nemamo danas bijedno polukolonijalno stanje Hrvatske? Krleža je tada sve rekao o ovome što živimo danas. Nismo nadogradili komunistički sustav, nego smo se vratili na još gore.
Koja je dobra zadruga u Hrvatskoj, odnosno dobra društvena tvrtka?
- Kod nas su sve male tvrtke. Možda je najbolja Humana nova iz Čakovca. Oni imaju četrdesetak zaposlenih. To je gerila – sami se razvijaju bez ikakve pomoći.
Hrvatskoj treba nova gospodarska paradigma?
- Da jer nas je ovaj model doveo, kao što je naznačio i Krleža, u bijedan polukolonijalni položaj.
Kako nije Sjedinjene Države?
- Vodeće kapitalističke zemlje su akumulirale kapital na osnovu izrabljivanja vlastitog naroda i pljačke svijeta. Te su države razvile ekonomske elite koje planski razvijaju svoje privrede. Samo se bijednim polukolonijalnim provincijama prodaje dogma o slobodnom tržištu.
Postoji li ijedna naznaka da Hrvatska mijenja paradigmu u smjeru kojeg sugeriraš?
- Postoje samo mali džepovi onih koji sami, odozdo, bez sustavne pomoći državnog aparata pokušavaju razviti alternativne oblike organiziranja. To jedino prepoznaju niže razine vlasti.
Koja je uloga LAG-ova u tom pogledu?
- One djeluju po principu razvoja vođenog zajednicom. U europskim dokumentima se to naziva Community Led Local Development ili, kraće, CLLD. To znači da se dio sredstava europskih fondova mora decentralizirati, dati na upravljanje lokalnim akcijskim grupama. Tako lokalne inicijative mogu ulagati novac u razvojne projekte. U Hrvatskoj ne postoji prepoznatost paradigmi zasnovanih na solidarnosti i participaciji građana u demokratskom odlučivanju o raspodjeli viška vrijednosti. Takve paradigme nisu u Hrvatskoj prepoznate od središnjih državnih tijela. Stoga je jedini način da marginalci to počnu razvijati posredstvom CLLD metodologijom i LAG-ova ili iz vanjskih izvora, ponajviše iz Europskog socijalnog fonda.
Što se financira kroz LAG-ove?
- Tek ćemo od ove godine moći po prvi puta samostalno na razini lokalnih zajednica odlučivati što financirati. U proteklom programskom razdoblju smo, na žalost, imali model koji nas je prisiljavao da kopiramo druge modele ruralnog razvoja, i kroz to se nije moglo puno napraviti, no uspjeli smo makar poljoprivrednicima usmjeriti neka sredstva, ponoviti natječaje s državne razine. LAG Vallis Colapis će na taj način u ruralne zajednice uložiti nešto više od dva milijuna kuna.
Koje područje obuhvaća taj LAG?
- Obuhvaća 14 općina i gradova na području Pokuplja i zapadnog Žumberka. Novac će biti uložen u poljoprivredu. U istom programskom razdoblju smo osigurali nešto više od 53 milijuna kuna iz ESF i uložili u vrlo širok raspon aktivnosti. Između ostalog, uložili smo deset milijuna kuna u društveno poduzetništvo.
U što ste uložili u poljoprivredi?
- Morali smo kopirati mjere ruralnog razvoja i u iste svrhe su se poljoprivrednici javljali na natječaje ministarstva i LAG-ova. Većina tih sredstava je išla na male potpore do 15.000 eura za najmanje poljoprivrednike. To je već indikator da u poljoprivredi, koja kod nas jedva preživljava, svatko radi za sebe. Većina hrvatskih poljoprivrednika su mali. Po traženim potporama se vidi da ne postoji organizirana poljoprivredna proizvodnja. Uspjeli smo poduprijeti i srednje i veće poljoprivrednike, no oni su u značajnoj manjini.
Što donosi novo financijsko razdoblje?
- Za novog financijskog razdoblja će LAG-ovi u Hrvatskoj moći, kao i u razvijenim zemljama, pitati poljoprivrednike na terenu za što im trebaju sredstva. Poljoprivrednici će kazati kakav im natječaj treba i pod kojim uvjetima, a mi ćemo ga raspisati. Središnja državna tijela trebaju financirati rješavanje globalno prepoznatih problema, a na lokalnoj razini se bavimo finim prilagođavanjem. Važan pokazatelj demokratičnosti neke zemlje je i raspodjela sredstava lokalnim zajednicama. Na sjeveru Njemačke daju 45 posto sredstava za poljoprivredu na odlučivanje lokalnim akcijskim grupama.
Koliko hrvatska država poštuje LAG-ove?
- Teško je kazati. Politika se ogleda u proračunu – koliko novca, toliko politike. Niti jedna zemlja članica Europske unije ne može provoditi program ruralnog razvoja, ako ne izdvoji barem pet posto sredstava za odlučivanje na lokalnoj razini.
Koliko iznosi taj postotak u Hrvatskoj?
- Naši pregovarači su pregovarali i za prvo razdoblje provedbe programa ruralnog razvoja, koje je bilo na snazi od 2014. do 2020. godine. Tražili su EU da se taj minimum za Hrvatsku spusti na jedan posto. To je bio pokušaj da se decentralizacija potpuno obesmisli. Rumunjska izdvaja 7,5 posto, a Nizozemska 15 posto, primjerice. EU je za pregovaračkog procesa natjerala Hrvatsku da pristane na dva i pol posto, dakle pola od minimuma. Taj postotak se držao do danas. Hrvatska politika uopće ne prepoznaje lokalni razvoj i decentralizaciju odlučivanja o novcu. Jedan posto poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj dobiva 75 posto svih potpora iz programa ruralnog razvoja i vjerojatno su vlasnici 70 posto poljoprivrednih površina i resursa. To je tajkunski pristup.
Gdje su LAG-ovi najzastupljeniji?
- LAG-ovi pokrivaju 92 posto ruralnog područja Hrvatske. Za ovog programskog razdoblja je osnovano 14 ribarskih LAG-ova na moru, a osniva se i pet novih. Data je inicijativa i za pokretanje LAG-a za slatkovodno ribarstvo. Mislim da će ih se osnovati tri ili četiri.
Mogu li zadrugarstvo, LAG-ovi i društveno poduzetništvo biti okosnica razvoja nerazvijenih područja Hrvatske?
- Treba kombinirati i makroekonomske mjere politike i mikroekonomske s terena. Potrebne mjere su i razvoj društvenog poduzetništva, decentralizacija raspodjele sredstava za poljoprivredu, za što, srećom, imamo sve više sluha središnje države, a pregovaramo i o većoj alokaciji od pet posto za LAG-ove, te druge mjere su mehanizmi koji mogu pomoći ruralnom razvoju. Nužno je ipak promijeniti paradigmu po kojoj bi veliki centralizirani sustavi trebali riješiti sve probleme jer nisu u nijednoj zemlji i neće. Državne mjere se trebaju kombinirati sa što većim poticanjem malog i srednjeg poduzetništva.
Je li previše općina u Hrvatskoj?
- Nije. Problem je u fiskalnoj centralizaciji. Kada bi se dohodak od poreza više raspoređivao lokalnoj samoupravi, općine bi sasvim fino funkcionirale.
Kako tumačiš da se tvrdnje o potrebi smanjenja broja općina opetovano ponavlja?
- Sistem se ne može popraviti krpanjem centraliziranog sustava “kresanjem”. Višak novca treba ostaviti gradovima i općinama kako bi mogli rješavati svoje probleme.
Kakve si načelnike i gradonačelnike sretao?
- Svakojake. No, ti su dužnosnici najbliži narodu i u pravilu im je najviše stalo da se problemi riješe. Postoje neki koji su načelnici desetljećima. Čudi me da središnja država ne uzima takve političare za savjetnike. Neki od tih seniora su izrazito uspješni u provedbi komunalnih i poslovnih projekata.
Postoji i Zadruga za etično financiranje?
- Postoji – LAG Vallis Colapis i ja osobno smo jedni od osnivača. Osnovana je 2014. godine za Dan planete Zemlje. Ta je zadruga jedna od brojnijih hrvatskih – ima tristotinjak zadrugara, a riječ je o fizičkim i pravnim osobama. Osnovana je s ciljem osnivanja prve banke u Hrvatskoj koja bi bila u vlasništvu štediša. Zadruga je imala objektivne i subjektivne probleme. Naišla je na organiziranu sabotažu vlasti i Hrvatske narodne banke u osnivanju banke u vlasništvu štediša, a možda i rukovodstvo Zadruge nije uspjelo iskoristiti sve prilike koje su se nudile. HNB je davao Zadruzi nemoguće uvjete koje nije bilo moguće ispuniti, mada je zakonski jasno definirano kako osnovati banku. Prvo su se postavljale administrativne prepreke, a potom je sugerirano da se kupi Tesla banka, što je i pripremljeno, no država je tu banku poslala u stečaj prije no što smo je kupili. Unazad dvije godine se radi na udruživanju s još nekoliko sličnih europskih inicijativa ne bi li se u Litvi, koja je jako liberalizirala zakonodavstvo za financijski i bankarski sektor, osnovala ta banka, ishodila licenca, a potom se u Hrvatskoj otvorila podružnica.
Je li Zadruga za etično financiranje već nekoga financirala?
- Jest. Prije nekoliko godina je Zadruga osigurala pozajmice LAG-ovima u svrhu pretfinanciranja aktivnosti u IPARD razdoblju jer je valjalo prvo potrošiti novac, a potom tražiti povrat. Zadruga je do sada financirala i niz tvrtki važnih za razvoj lokalnih sredina.
Koji je koncepta rada Zadruge i takvih banaka?
- Isti kao i kod potrošačkih tvrtki. Kao što se potrošači za godišnju naknadu učlanjuju u neki supermarket, tako i štediše postaju suvlasnici banke i sudjeluju u upravljaju, te u podjeli dobiti sukladno prometu u toj banci. Etične banke su se počele razvijati u 19. stoljeću u najnaprednijim industrijskim zemljama. Dakle, ne govorimo o modelima s Kube ili iz Vijetnama. Primjeri takvih banaka su Rabobank i Triodos iz Nizozemske.
Školovao si se u toj zemlji?
- Jesam, djelomično, za rad u zajednici, posredstvom MATRA programa nizozemske vlade.
Bivši američki predsjednik Barack Obama je bio upravljač zajednicom prije ulaska u politiku. Je li to slično?
- Jest. Značajan dio te svoje edukacije sam proveo pod vodstvom Lee Staplesa s bostonskog sveučilišta upravo u tradiciji američkih agresivnih organizatora zajednice. Obama je kao mladić bio u tim krugovima, a kasnije je promijenio svjetonazor i u značajnoj mjeri razočarao dotadašnje sumišljenike.
Što radi organizator zajednice?
- Riječ je o pristupu nevladinih organizacija koji se temelji na prisustvu u lokalnoj zajednici i ispitivanju njezinih potreba, te radu na poticanju i pomoći članova zajednice da se samoorganiziraju radi rješavanja vlastitih problema. Time se uveliko bavimo i u LAG-u. Vodeće demokratske države decentraliziraju sredstva da bi građani na terenu mogli sami financirati svoje potrebe.
Postalo je normalno da jedinice lokalne samouprave pozivaju građane da sudjeluju u izradi proračuna, no na to je mizeran odaziv, kao i na izbore za vijeća četvrti i mjesnih odbora. Zašto?
- Koliko novca, toliko politike. Jedinice mjesne samouprave dobivaju malo novca s viših razina, pa građani to prepoznaju i zaključuju da nije vrijedno truda. Država bi zakonski mogla odrediti da se više sredstava izdvaja za mjesnu samoupravu. Gradska uprava napravi proračun, pa se savjetuje s građanima. To je u redu, ali valja napraviti drugi korak – dva milijuna kuna, primjerice, raspodijeliti na odlučivanje građanima. Grad Pazin je u tome najdalje otišao.
Gradonačelnik Karlovca Damir Mandić uvijek napominje da građani, kada predlažu što valja financirati, moraju predložiti i s koje proračunske stavke oduzeti novac u tu svrhu. Je li to korektno prema građanima?
- Jest. Time ih se potiče na proračunsku odgovornost. No, ako ostane samo na tome, govorimo o političkoj demagogiji jer građani nisu dovoljno osposobljeni i informirani za takvu vrst proračunskog planiranja. Bilo bi važno da to rade gradske četvrti i mjesni odbori, udruge građana i političke stranke. Takve bi organizacije mogle pripremiti takve kvalitetne prijedloge. Građani nisu dovoljno pripremljeni za mehanizam kojeg je ponudio gradonačelnik. Valjalo bi izdvojiti sredstva kojima bi građani raspolagali kroz zborove.
*objavljeno prvotno na portalu P-portalu