“Prije godinu i pol imao sam promociju knjige ‘Proleća u Topčideru’ u Zagrebu na adresi Preradovićeva 18, prvi kat. Promocija te moje knjige prethodila je beogradskoj – to je bilo njezino prvo predstavljanje, unatoč tome što je izdana na ćirilici. Bilo je to u organizaciji Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, pa nisam znao da je to zgrada Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’. Da sam znao, ušao bih u nju kao u crkvu. Bez ‘Privrednika’ ne bi bilo moje obitelji, niti moje djece, niti moga unuka. Zahvaljujući ‘Privredniku’ moj je otac došao u Pančevo učiti stolarski zanat kod jednog Nijemca, nakon čega se preselio u Beograd. Da nije bilo ‘Privrednika’, čuvao bih neko blago, kako se kaže za stoku u Lici, ispod Velebita i zamišljao bolji život”, kaže 71-godišnji glazbeni kritičar Petar Peca Popović, s kojim razgovaramo povodom izlaska njegove knjige “Tragovi u beskraju”.
Djelo s njegovim ogledima na važne svjetske i domaće glazbene ličnosti izdala je Književna opština Vršac, a prvo izdanje je razgrabljeno, pa je u pripremi upravo drugo. No, razgovor smo započeli sa sudbinskom ulogom “Privrednika”, izdavača P-portala, za njegovu obitelj. “Otac mi je iz Tomingaja kod Gračaca – tamo je ostalo samo groblje koje nastanjuju u potpunosti moji Popovići od zida do zida, uključujući i ove koji su nastradali u Oluji. Moj otac je rođen 1914. godine i jedini od Popovića nije sahranjen tamo – grob mu je na topčiderskom groblju. ‘Privrednikova’ komisija, poslana u Gračac, gdje se školovao s bratom Nikolom, ga odabire za učenje zanata. Osnovna dužnost tog udruženja bila je pronaći talentiraniju djecu i omogućiti im stjecanje zanata ne bi li se tako u gradovima stvarala srednja srpska klasa, pa je tako moj otac s malim drvenim sandukom stigao u Srbiju. Preminuo je rano, pa ne znam čitavu priču. Saznao sam da u Državnom arhivu Srbije postoji kompletna dokumentacija s podacima o svoj djeci poslanoj do 1941. godine posredstvom ‘Privrednika’ na zanate u Srbiju. Ići ću tamo utvrditi kod kojega je majstora moj otac točno bio. Često sam bio u Pančevu, ali ne mogu utvrditi gdje se nalazila ta radionica. Kada je postao majstor odlučuje se preseliti u Beograd ne bi li osnovao vlastitu radionicu, koja je kasnije prerasla u tvornicu – ta se stolarija nalazila do 1941. godine na ulazu u Beogradski sajam i zvala se ‘Progres’, a imala je 41 zaposlenog i šest inženjera”, nastavlja Popović.
U kojim okolnostima je Vaš otac preminuo?
- Umro je od srčanog udara, kao i svi u mojoj obitelji. Sam sam preživio sedam infarkta. Dodao bih da je otac od majstora Nijemca dobio učeničku stolarsku tezgu. Kada je preminuo, jedino sam to uzeo iz njegove radionice i donio u našu garažu. Nakon što je slikar Milan Tucović podigao svoju kuću, kazao je da mu nedostaje tezga. Poklonio sam mu očevu, majstoru koji nije samo slikao, nego i izrađivao instalacije na drvetu – pravom majstoru. Ta je tezga, dakle, puno stoljeće putovala od Pančeva do Beograda i po cijelom Beogradu. Ne znam koliko je “Privrednik” pomogao mome ocu da pokrene stolarsku radnju u Beogradu. To želim saznati. Čuo sam da je “Privrednik” pomagao svojim najboljim pitomcima kada su se poželjeli osamostaliti. Imam obvezu to saznati do u detalj. Osim što je iz Pančeva donio tu tezgu, u svojoj kancelariji je moj otac cijelo vrijeme držao drveni sanduk s kojim je došao iz Like. Iako nikada nije bio član Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, bio je važna figura poslijeratnog Beograda. Osnovao je 1948. godine Zanatsku zadrugu “Jugoslavija”, koja i dalje djeluje na Voždovcu, a 1952. je s čuvenim nogometašem Blagojem Mošom Marjanovićem rehabilitirao Fudbalski klub BASK, najstariji beogradski nogometni klub, na Topčideru. Moj je otac imao člansku iskaznicu broj 2. Do smrti je bio u upravi BASK-a i beogradskog nogometnog podsaveza. Aktivnost i potrebu za druženjem i pružanjem pomoći koju je dobio od “Privrednika” je baštinio čitav život. Nije bio klasičan stolar. Na Beogradskom sajmu je 1958. godine napravio prvi studio Televizije Beograd. Napravio je tri najvažnija audio-studija u Beogradu – studio 5, 6 i 10 na Radio Beogradu. Baš sam u studio 6 počeo 1968. godine dovoditi grupe i snimati njihove svirke i to mi je bio prvi posao kojeg sam radio do 1974. godine. Otac je s arhitektom Dragišom Brašovanom radio od 1959. do 1961. godine na revitalizaciji petrovaradinske tvrđave. Otac, dakle, nije radio obične poslove, nego velike s velikim ljudima.
Kako se zvao Vaš otac?
- Bogdan. Svi se isto zovemo – Petar je moj djed, Bogdan je moj otac, ja sam Petar, moj sin se zove Bogdan, a moj unuk Petar. Oduvijek je tako.
Vaš stric se zove Nikola?
- Tako je.
Vaš djed po ocu, Petar, je pješačio od Gračaca do Rijeke na putu za Sjedinjene Države?
- Da. Radio je u teškoj industriji, na visokim pećima, u Pittsburghu godinu dana. Vratio se da oženi Đurđu Mandić i jedino što je donio iz Amerike bilo je bijelo odijelo za svadbu. Školovao sam se u Škotskoj i nikad nisam poželio raditi u inozemstvu, a nedavno je moj sin sa svojim otišao raditi u Milano – nakon 110 godina opet neki Petar odlazi preko Jadrana.
Kako gledate na trend iseljavanja?
- Osjećam se poražavajuće zbog toga. Kada su se naše granice otvorile 1960-ih godina, u inozemstvo su živjeti i raditi odlazili kriminalci i šalabajzeri, odnosno da kradu. Pod turskom vlašću smo davali danak u krvi, a posljednjih desetljećima dajemo danak u znanju. Školujete djecu, vjerujete da će graditi bolju i sretniju zemlju, a potom shvatite da će otići i da će ono što su ovdje naučili biti u funkciji neke druge zemlje. To je tužno. Stanujem u Ulici Đorđa Jovanovića. Taj kipar je otišao iz Beograda na akademiju u Beč pješke, a kada je nešto zaradio kupio je bicikl s kojim se vratio putujući sedam dana. Svi školovani Srbi u 19. stoljeću obrazovanje su stjecali u Budimpešti, Beču, Zürichu, Parizu, Münchenu i drugdje, a potom su se vraćali ne bi li pomogli svojoj zemlji. Sada je, nažalost, obratno.
Mogu li to amortizirati udruženja poput “Privrednika”?
- Fenomenalno je što “Privrednik” i dalje pomaže talentiranu djecu, no tužno je ako ih školuje da odu u inozemstvo. Cilj je bio dobiti dragocjenu srednju klasu. Država ne postoji bez srednje klase, ako imamo samo krajnje bogate i krajnje siromašne. Sa srednjom klasom dobivamo kritičnost za promišljanje i građenje budućnosti – ona se ne gradi po bogatašu ili pukom siromahu. Srednja klasa daje najbolje kadrove.
I mjeru…
- Eh, da. Nekada su bogate kuće imale biblioteke. Danas najbogatije imaju biblioteke, a najsiromašnije velike televizore preko kojih ih se zaluđuje. To je tragedija. Vidim kod djece potrebu za znanjem – djeca su naprednija i pametnija od nas. Imali smo perspektivu, no naša djeca više ne žive u takvom svijetu – svoje nade adresiraju na druge sredine.
Čime se Vaša majka bavila?
- Bila je supruga moga oca – čuvala je mene i moju sestru. Od čitave naše obitelji jedino sam s mlađim sinom i suprugom ostao u Beogradu. Kao što sam kazao, stariji sin odlazi u ponedjeljak u Italiju. Moja sestra je na Rhode Islandu sa svojom djecom, bratić po ujaku mi je u Glasgowu, a bratići od drugog ujaka u Kaliforniji i u Vancouveru. Mali dio obitelji iz Gračaca je u Srbiji, a ostatak u Irskoj kamo su otišli s hrvatskim putovnicama.
Netko iz Vaše obitelji nije preživio Oluju?
- Na Šalati sam identificirao posmrtne ostatke Nikolinog sina. Trebao sam ustanoviti je li N. N. lice iz zajedničke grobnice kod Gračaca Nebojša Popović. Moram kazati da je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu.
Kako se zvala Vaša majka?
- Ljubica.
Je li baka koju ste označili svojom životnom heroinom njezina majka?
- Jest. Moja baka Staća je bila nevjerojatna osoba. Bila je udana za Lazara Petrovića, osnivača KPJ, sudionika vukovarskog kongresa. U svome domu na zidu imam sliku prve delegacije vukovarskog kongresa u Moskvi – odjeveni su u crnogorske narodne nošnje i otišli su tamo kao kulturno-umjetničko društvo. Laza je imao tešku sudbinu – ubijen je 19. listopada 1944. godine na Slaviji, mada je bio šef predratne radničke komore u Beogradu i iako je putujući vlakovima donosio novac Kominterne u Beograd za KPJ prije rata. Oslobodioci su ga ubili.
Što je Vašu baku činilo heroinom?
- Nakon što se razvela od mog djeda Laze, izdržavala je svoja dva sina i kćerku te dvije žene tog istog Laze, njenog prvog muža – hranila ih je sve. Imala je kavane u Čačku, Beogradu i Subotici, a na koncu je završila s kavanom u Vancouveru. Ovu kanadsku sam posjetio 1995. Nalazi se u prizemlju jednog hotela na čijem ulazu stoji ploča s informacijom da su ondje u listopadu 1968. godine odsjeli Janis Joplin i Jimi Hendrix. Kada je nakon razvoda s Ikeom Turnerom započela solističku karijeru, Tina Turner je imala prvi nastup baš u toj kavani. Moja baka je čitavog života bila pozitivna osoba i nikada nije dozvoljavala da bilo koja situacija oneraspoloži našu obitelj. Hrabrila nas je i davala primjer kako se treba postaviti. Nikoga nije mučila niti sa svojim umiranjem. Simbolično, umrla je na Dan Republike.
Bila je imućna?
- Moja baba Staća je sahranila čuvenog pjesnika Radu Drainca, pijanca, boema i beskućnika. U literaturi se spominje da nije poznato kako je sahranjen, ali da je na sahrani postrani bila neka žena. To je moja baba Staća. Kada je Siniša Paunović pisao biografiju tog probisvijeta, kazao mi je – radio sam tada u “Politici” – da je u kavani moje babe Staće džabe jeo svatko tko je bio gladan. “Kakav je to borac bila”, rekao mi je. Simpatično je što je netko izdržavao pjesnike za okupacije. Filmovi se snimaju o onima koji su radili s okupatorom i o onima koji su pomagali partizane, ali nitko još nije napravio film ili knjigu o onima koji su usred te nesreće izdržavali gladne pjesnike.
Stolarija Vašeg oca je zaplijenjena nakon rata?
- Nacionalizirana je. Zauzvrat je dobio pravo da na Senjaku iznajmi prostor za novu stolariju. Po zakonu, nije smio imati više od jednog šegrta i dvoje kalfi. Do kraja života se, dakle, borio s malim brojem radnika, a velikim radovima. Na mjestu njegove velike stolarije, na samom ulazu u Beogradski sajam, nastala je velika robna kuća “Eurosalon”. Prodan je potom kontroverznom predsjedniku Fudbalskog saveza Srbije Slaviši Kokezi. On je to prodao Beogradu na vodi za 16,5 milijuna eura – a mom ocu to oduzeto. Iz te stolarije imam samo kuverte i slike. Progres me držao na životu – nikada odustajanje.
Po majčinoj liniji bratić Vam je Bora Đorđević?
- Tako je.
Vaše majke su sestre?
- Jesu – Nena i moja Ljuba. Staća je imala dvije sestre – Anku i Milevu. Prva je bila prosvjetni inspektor, a druga babica. Pobjegli su iz Šapca ujesen 1914. godine u Čačak. Ove dvije su ostale tamo, ali je Staća bila nemirnog duh pa je nakon svoje prve kavane prešla u Beograd. S 22 godine je imala prvu kavanu, a posljednju je imala u Kanadi do 1969.
Je li u Vašoj lozi i Bilja Krstić?
- Nije, ona je iz Niša. U našoj daljoj čačanskoj vezi je Margita Stefanović. Borin otac Đoka je iz Niša, odakle je i Biljanina obitelj. Mislim da nisu u rodu. Našli su se u grupi Suncokret, pa su zajedno otišli u Rani mraz. U toj je grupi ostala s Đorđem Balaševićem, a Bora je napravio Riblju čorbu. Margitin otac je Slavoljub Stefanović Ravasi, redatelj i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.
O njoj pišete u knjizi “Tragovi u beskraju”?
- Da.
Je li naslov te knjige posuđen od pjesme Olivera Dragojevića, pa “umnožen”?
- Jest. Knjigu je tako naslovio urednik jer su u njoj dva teksta o tom pjevaču. Ne bi se Oliver naljutio. U pripremi prvog izdanja smo zaboravili uvrstiti priče o Jadranki Stojaković, Kenu Hensleyju, Lou Reedu, te o Đorđu Balaševiću – potonju priču smo samo ubacili pod korice. U novom izdanju će te priče biti sastavni dio knjige. Peti dodatak će se odnositi na 18 prijatelja iz svijeta glazbe koji su preminuli za koronakrize s područja mog emotivnog zavičaja.
Osamnaest?
- Da.
Zar toliko? Nabrojao sam u pripremi za razgovor – bez obzira na uzrok smrti – Balaševića, Mišu Aleksića, Sanju Ilića, Vojkana Borisavljevića, Dragoljuba Đuričića, Branka Marušića – Čuturu…
- Malo ste ih nabrojali. U Nišu je postojala grupa Lutajuća srca – prva akustička grupa koja je u Jugoslaviji pobijedila na nekom festivalu, a to je bilo u Subotici. Riječ je o trojcu kojeg su činili Milan Marković, Miroljub Jovanović i Spomenka Đokić – Minja i Miki su preminuli. Umro je osnivač Arsenal festivala, vođa kragujevačke grupe Čovek bez sluha, Mikica Zdravković. Preminuo je Bojan Zlatanović, bubnjar Amadeus benda. Nedavno je preminuo i skladatelj Zoran Simjanović. Od koronavirusa je preminuo gitarist Damir Kukuruzović koji je snimao sa Zoranom Predinom. Preminuo je Želimir Altarac Čičak iz Sarajeva, vrlo važna ličnost za razvoj sarajevske glazbene scene – bez njega je teško to opisati.
Možete li pokušati?
- Od 1965. godine pa do njegove skore smrti se ništa u sarajevskoj glazbi nije moglo dogoditi bez njega. Pisao je tekstove pjesama za Indexe. Stanovao je 1970-ih u potkrovlju iznad stana Davorina Popovića – Pimpeka, pjevača Indexa. Kada god bi Bijelo dugme snimalo album, pitalo se je li Goran Bregović išao kod Čička da osluškuje. Čičak je odigrao ključnu ulogu u promoviranju nepoznatih sarajevskih grupa na velikim koncertima koje je organizirao i u njegovim klubovima. Za odvratnih 1990-ih godina je doveo Joan Baez u Sarajevo.
Koliko dugo poznajete J. Baez?
- Ima jedna fenomenalna priča iz 1966. U drugom broju “Džuboksa” objavljena je njezina crno-bijela fotografija i predstavljena je kao mlada protestna pjevačica iz Amerike. Na toj fotografiji – prvi broj “Džuboksa” pokraj nje. Nikoli Karaklajiću i meni nije bilo jasno odakle joj prvi broj. Kasnije sam saznao da je J. Baez u svibnju 1966. godine na poziv Televizije Beograd došla snimiti svoj polusatni šou. Po običaju, pjevala je što ne smije, ovom prilikom pjesme Bulata Okudžave i Vladimira Visockog, a između pjesama govorila o njima kao o žrtvama komunizma. Nakon snimanja je otišla kod redatelja, dramaturga, pjesnika i novinara Slobodana Bode Markovića. Kod njega je nastala ta fotografija. Čitav njezin televizijski nastup je izbrisan. Nekoliko godina kasnije je na Televiziji Beograd gostovala engleska akustična grupa Magna Carta. I njihova se emisija nikada nije emitirala, ne znam zašto. Joan je prvi koncert u Beogradu održala 1989. godine. Tražila je na aerodromu da je izravno dovedu k meni na OK televiziju, na kojoj sam bio zamjenik glavnog urednika, da se upoznamo. Pitao sam je želi li sutradan svirati i pjevati uživo na našoj televiziji. To je i učinila – pjevala je sat. Ponijela je sa sobom punu vreću voća za ekipu koja je radila emisiju. “Sad će vam biti izbori. Pazite za koga glasate jer ćete odlučiti o vašoj sudbini”, poručila je na koncertu u Sava centru, i to nije dobro prihvaćeno u javnosti. U Beograd je stigla izravno iz Praga gdje je pjevala za oslobođenog Václava Havela koji je godinu kasnije pobijedio na izborima za predsjednika.
Zbog toga ta njezina neutralna izjava nije dobro shvaćena?
- Izrečena je baš na dan kada je počeo upis zajma za oporavak Srbije, a nakon toga su bili predsjednički izbori u kojima je Slobodan Milošević pobijedio na Zvezdari sa 106 posto glasova. Sljedeći put sam J. Baez vidio u Parizu 2010. godine nakon njezinog koncerta. Četiri godine potom je držala koncerte u Beogradu i Zagrebu. Prethodno sam se čuo s njom i zamolila me da joj preporučim pjesmu koju bi izvela kod nas. Preporučio sam da izvede “Tajna veza” u čast J. Stojaković, što je i uradila u Zagrebu.
Slične su?
- Jesu, po ljudskosti. Joan je izgubila glas. Ne pjeva odavno, ali dobiva mnoga priznanja. Od početka karijere se borila protiv nepravde. Inače, imala je tri najzanimljivija ljubavnika u drugoj polovici 20. stoljeća – Boba Dylana, Martina Luthera Kinga mlađeg i Stevea Jobsa.
Zašto ste šahistu, radijskog urednika i voditelja Karaklajića nazvali drugim ocem?
- Zato što je brinuo o našoj obitelji kada mi je umro otac. Po očevoj smrti, moja majka je bila nezaposlena, sestra u drugom stanju, njezin muž nezaposlen, a ja vanjski suradnik Radio Beograda. Radio sam s Karaklajićem, a 1971. i 1972. sam dobio godišnju nagradu Radio Beograda. Nikola me mogao otpustiti jer imam govornu manu i svi na radiju su se žalili što me pušta u eter, no tvrdio je hrabro da nema boljeg od mene. Čuvao me punih šest godina. Dok sam služio vojni rok, jednom tjedno je obilazio moju majku i moju sestru i uvijek bi im nešto donio. Dobrota se najlakše zaboravlja. No, naša je dužnost da je ne zaboravimo. Ako svijet opstane, opstat će samo na dobroti.
Je li Vas netko ikada razočarao?
- Problem je kada ste stari i svašta u životu doživjeli i vidjeli. Iskustvo mi kazuje da se svaki krug zatvara – činili dobro ili loše, to se vrati u obliku ishoda. Kada bih sada umro, ne bih žalio, jer sam vidio mnogo dobrote u ovome svijetu u vijeku ne-dobrote. Možete imati novca koliko hoćete, njime ne možete kupiti sreću, zdravlje i pamet. Nikada u životu nisam pitao kolika mi je plaća, odnosno honorar – to me nikada nije zanimalo. Moja djeca su odrasla u gladi, i to nosim na savjesti. Dao sam 1986. godine otkaz u “Politici” s tvrdnjom: “Nije mi čast raditi ovdje”. Bio sam jedini glavni urednik tog lista u poslijeratnoj povijesti koji nije bio član SKJ i koji nije smijenjen – sam sam otišao. Dao sam 1988. otkaz u Produkciji gramofonskih ploča Radiotelevizije Beograd, nakon godinu i pol dana rada i nakon što sam nagrađen za životno djelo. Radio sam kasnije u UNICEF-u 1992. i 1993. godine. Prethodno sam bio predsjednik organizacijskog odbora za koncert “Yu rock misija” za naš UNICEF – moj časopis je prodavao tu koncertnu ploču “Za milion godina” i rasprodao istoga jutra, a UNICEFU smo od koncerta i ploče uplatili 512.000 američkih dolara. Kada je izbio rat, bio sam šef za informiranje beogradskog ureda UNICEF-a.
Koje ste vrijednosti baštinili kroz život i dalje baštinite?
- Treba najviše držati do slobode. Samo slobodan čovjek može ne pristati na ucjenu. Kada sam davao otkaze, imao sam dvoje djece. S njima sam skupljao divlji kesten i nosio na tržnicu gdje smo ga prodavali ne bismo li kupili lijekove. Moj stariji sin je pitao svoju majku hoće li mu kupiti jabuke, kad budemo imali para. Prošli smo i kroz takve stvari u životu. Nisam pristajao raditi ono u čemu nisam pronalazio smisao. Nisam htio sudjelovati u procesima koji su se kosili s uvjerenjima koja sam stekao odrastajući. Stari sam hipi. Putovao sam 1960-ih autostopom po Europi. Znam kako je bilo s crvenim pasošem za četiri dana doći od Beograda do Londona na takav način. Znam kako je putovati bez dinara, kisnuti na cesti i ne znati gdje ćete spavati tu noć, što ćete jesti i koga sresti. Prvi put sam u Pariz došao bos. Spavao sam pokraj Dijona kada je dečku s kojime sam autostopirao stao automobil. Čim je rekao “Evo ga, auto”, skočio sam u vozilo. Shvatio sam da sam ostavio cipele u travi tek kada je krenuo. Stanovao sam u 16. okrugu, na Passyju, kod tete mog druga, ruske emigrantkinje. Nije me htjela pustiti u kuću kada je vidjela da sam bos. Kasnije sam stanovao u divnim pariškim kućama, ali znam i to kako je bilo švercati se na trajektu između Ostenda i Dovera – bježite od kontrole kao u filmovima iz toaleta na šank, sa šanka na palubu… Spavao sam u Londonu i na cesti ispod Piccadillyja, ali u hotelima kao što su “Savoy” i “Ritz”. Gledao sam 1969. godine u Hyde parku u Londonu koncert Rolling Stonesa s trave i na tom mjestu zaspao. Nije me to bila sramota. Spavao sam u Amsterdamu na Trgu Dam, pa bismo skvotirali neki prazan stan kada bismo saznali za njega, a išli onda na svirke za koje smo čuli. Sada je na tom trgu neki ekskluzivan hotel u kojemu je bio poseban tjedan japanske hrane prije desetak godina. Zaputili smo se iz Bruxsellesa na to. Kroz prozor tog hotela sam gledao na trgu mjesto na kojemu sam prije 40 godina spavao.
Kao “stari hipi” ste nakon 50 godina stigli do San Francisca.
- Jesam.
Koliko Vam je to značilo?
- Mnogo. Nema mjesto na kojemu se dogodilo nešto u povijesti glazbe, a da me zanima, koje nisam posjetio. Bio sam na mjestu na kojemu je u lipnju 1967. godine održan festival u Montereyu, a to je neposredno prije gradića Carmela, poznatog po tome što mu je glumac i redatelj Clint Eastwood gradonačelnik. Taj je festival održan na stočnom sajmu. Kada pođete drugim putem kroz pustinju ka Los Angelesu od San Francisca, naiđete na grad Altamont. Udaljen je Montereyja četrdesetak kilometara zračne linije i u njemu je u prosincu 1969. održan također tragičan festival. U Montereyju je sve počelo, a u Altamontu se vidjelo u kojem pravcu to ide – od ljeta ljubavi i ljeta cvijeća stigli smo do jeseni našeg nezadovoljstva, odnosno do ubojstva. Bio sam na mjestu na kojemu je održan festival Woodstock, a u Europi na najvažnijim festivalima – Knebworth, otok Wight… Vidio koncerte svih glazbenika koje sam poželio. Najzanimljivije je obilaziti poznate adrese po San Franciscu – tada osvijestite koliko smo to vrijeme mistificirali. Netko je svirao u klubu Matrix ili u klubu Avalon… To su mitovi, a onda dođeš pred taj Matrix, kojega je osnovao Marty Balin 1965…. Ili vidiš klub White Rabbit u kojemu je Hendrix postavio rekord po prodanim kartama 1968. godine – 1314 ulaznica. Sada na vratima stoji: “Radi svakoga dana od podneva do ponoći, disk-džokej pušta radnim danom glazbu od 16 do 23 sata, a prostor prima 124 osobe”. Tamo gdje je skupina The Doors održala 1969. godine čuveni koncert, koji je i diskografski zabilježen, s 900 ljudi u publici, ili tamo gdje su karijeru napravili Jefferson Airplane, Grateful Dead, Big Brother & The Holding Company, disk-džokej pušta animir-glazbu i može ući 124 osobe. Obišao sam i četvrt Haight-Ashbury u kojoj su čuvene kuće poznatih stanara. U jednoj od njih je osnovan Jefferson Airplane – basisti je ujak ostavio kuću na korištenje dok studira, a on je u njoj napravio koncertnu halu u kojoj su bitnici imali svoje programe i gdje su spavali. Ta je kuća srušena, a na njezinom mjestu je podignut neki bezvezni stambeni blok. Pored parka Golden Gate je kuća koju su Jefferson Airplane kupili od zarade s prvog albuma. Kad je bio zemljotres 1904. jedino ta kuća nije srušena. Kad je taj bend potpisao prvi ugovor za snimanje ploče i dobili 250.000 dolara, tu su kuću kupili za 70.000. Kada sam bio u San Franciscu, prodavala se za 12,5 milijuna dolara. Taj grad je sada u četvrtoj zlatnoj groznici – posljednja je izazvana silikonskom revolucijom. San Francisco je najskuplji grad u Sjedinjenim Državama. Gradić Tiburon pored San Francisca je jedno od četiri najskupljih mjesta na svijetu, uz onaj dio oko njujorškog Centralnog parka, Monako i Singapur. U vrijeme hipi-pokreta u San Franciscu se moglo živjeti jeftino – za pola dolara ste mogli iznajmiti sobu. Kada su književnici poput Lawrencea Ferlinghettija ili Jacka Kerouaca selili na Zapadnu obalu, to je bilo budzašto.
Koje bi to sada bilo mjesto u kojemu se stvara nešto novo i od trajne vrijednosti?
- Ne znamo jer svijet više nije isto mjesto. Na računalu na svakoj točki na Zemlji možete stvoriti nešto. Glazba nastaje sada na isti način na koji je nastajala prije rokenrola – imate nekoga s uzorkom, drugog s ritmom, pa tražite suradnike sa sličnim afinitetima. Tako se radilo i 1950-ih – neki su dobivali glazbu pa smišljali tekstove po logici koja je tema moderna. Potom su došli autori s vlastitim izrazom koji su promovirali vrijednosti i postavljali standarde. Toga više nema. Rokenrol više nije dominantan u svijetu. Više ništa ne ovisi od pjesme. Marširalo se 1960-ih iza pjesama i borilo se za neka prava, protiv ratova i slično. Glazba služi za zabavu, a ne da se urade velike stvari u društvu.
Jeste li napravili odmak od hipijevskog idealizma? Jeste li postali konzervativniji?
- Jesam i nisam. Imam više stida. Ne žudim za slavom. No, kada vas netko zamoli, morate sudjelovati u javnosti jer vas prošlost obvezuje da nešto kažete, a kada to kažete navučete puno neprijatelja. I dalje nitko ne voli istinu.
Croatia Records obilježava 40 godina od izdavanja Paket aranžmana, te albuma prvijenaca Haustora, Šarlo akrobate i Električnog orgazma. Koliko je prošlo vremena od tada svjedoči činjenica da je Darko Rundek iz Haustora ove godine ostvario uvjete za starosnu mirovinu.
- Darko je velik umjetnik. Umjetnici nemaju pravo na mirovinu. Chuck Berry je svakoga mjeseca imao koncert u svome klubu do smrti s 91 godinom. Leonard Cohen je nastupao do smrti. Arsen Dedić je malne nastupao također do pred smrt. Odrasli smo uz krilaticu grupe The Who: “Nadam se da ću umrijeti prije no što ostarim”. Bio je štos da se umre u 27. godini života. Divno je vidjeti koliko je glazbenika aktivno i u starim danima. Nedavno sam slušao nov album Vana Morrisona, a jedna od prvih ploča koju sam imao je ona njegove grupe Them iz 1964. godine “Gloria”. Do danas izdaje nove autorske pjesme s puno energije. Postoje zanimanja s kojima je teško zamislivo ostariti. Ne mogu zamisliti kako bi danas izgledali J. Joplin, Hendrix ili Jim Morrison. Znam da Hendrix ne bi koristio proteze, računala, da ne bi iza zavjese na pozornici imao trojicu glazbenika koji bi svirali ono što on ne bi mogao, da Janis ne bi pristala pjevati na plejbek poput Madone koja je 70 posto beogradskog koncerta tako odradila… Odrasli smo kada nije bilo prevare. Odlazili smo na koncerte i festivale da se divimo glazbenom umijeću, a danas odlazimo da se divimo tehnologiji. Volim Rolling Stonese, ali što to vrijedi kada su 23 pjesme koje sviraju kod nas iste 23 pjesme koje sviraju svuda po svijetu u istom rasporedu, i kada je svaki koncert ista pozornica i kad nema spontanosti. Bruce Springsteen nastupa uživo i zato ga volimo, zato što je umjetnik na bini.
Kako biste s ovim odmakom ocijenili jugoslavenski Novi val?
- Nije čudo što se o jugoslavenskoj glazbi iz tog razdoblja govori kao o vrhunskoj europskoj sceni. Ta je glazba ličila na tadašnje vrijeme. Generacija iz 1960-ih je bila karbonska – na gitarijadama su se skidale pjesme stranih izvođača. Krajem 1960-ih su se autorski prvi puta oglasili naši glazbenici. Krajem 1970-ih se pokazalo da naše vrijednosti mogu prodavati ploče. Ta treća generacija je u Hrvatskoj Novi val, u Srbiji Novi talas, u Bosni i Hercegovini Novi primitivizam, u Sloveniji Neue Slowenische Kunst, u Makedoniji Makedonska strelba, a Crnoj Gori imamo odgovor u vidu Ramba Amadeusa. To je sve Novi val. Tada je ponuđena kvaliteta. Nikada u povijesti naše glazbe mlađi glazbenici nisu napravili tako važnu ploču kao što je Paket aranžman. Na toj ploči je najstariji sudionik Nebojša Krstić iz Idola koji je tada imao 23 godine. Dušan Kojić Koja i Srđan Gojković Gile su imali 19 godina, a Vlada Divljan 21 godinu kao i Milan Mladenović. Uvijek su prve važne ploče radili glazbenici od 25 ili 26 godina. U okviru Paket aranžmana klinci su napravili ozbiljne pjesme na važne teme, o Rusiji, Americi, Europi, krokodilima koji dolaze i koji su stvarno došli. Novi val je najbolji odgovor na vunena vremena, kako se opisivao početak 1980-ih u Jugoslaviji. Kada zavrtite taj album na svom gramofonu danas, nećete imati čega se stidjeti. Prave pjesme su slike tog vremena, ali i u drugom vremenu nose neko značenje i vrijednost. Početak 1980-ih je nezamisliv bez prisustva i odraza Branimira Džonija Štulića.
Hoćete li s obzirom na iznimno bogatu biografiju napisati autobiografiju?
- Knjiga “Rokopisi”, koju sam objavio prije 12 godina, ima 27 poglavlja mojih susreta s raznim ljudima iz svijeta glazbe. Ta knjiga na tržištu stoji između 65 i 80 eura. To je zato što nisam dozvolio drugo izdanje. Stidio sam se da nešto pišem čitavog života. Smatrao sam da pametan čovjek ne ostavlja pisane tragove jer ga se uvijek može “uhvatiti” za jednu rečenicu, pa ga kuditi. Plašio sam se da netko ne naiđe na tu jednu moju rečenicu i da me pogrešno ne protumači. Nikad nisam pisao o onome što mi se nije sviđalo – velika je muka netalentiranih, a još da mu i ja sjednem na nju… Nisam htio sudjelovati u nikakvom progonu. Ako mi se nešto nije sviđalo, izbjegavao sam o tome pisati, a kao urednik sam dozvoljavao kolegama da napišu što misle na tu temu, ako se njima sviđalo. Nikad nisam insistirao na tome da sam u pravu i da su moji sudovi važni. Pitanje ukusa u ovom poslu je jako komplicirano, ali je još kompliciranija savjest. Zamislite zaspati s mišlju da ste nekome upropastili život. To je najgori mogući osjećaj. Vjerojatno pripadam prošlom vremenu zbog takvog pristupa. Živimo u doba kada je normalno osakatiti nekoga. Poštujem ono što sam volio, a prijateljstva koja sam stekao nastojim ne izgubiti.
Po struci ste povjesničar umjetnosti?
- Jesam.
Nedavno je preminuo Vaš kolega po struci Milutin Dedić.
- To je fenomenalna ličnost. U Beogradu je imao divnu seriju knjiga o Hilandaru i srpskim gradovima i sve ih je ocrtao. Imao je i knjigu o vinu – pisao je i crtao o negotinskoj krajini. To je divno izdanje. Imao je obrazovne emisije na televiziji koje radio poput Zulfikara Zuke Džumhura – dolazio je na čudna mjesta, pronalazio čudne sugovornike i sve to crtao. Svakog tjedna je imao na Radio Beogradu divne polusatne emisije u kojima je pričao svoje uspomene. Upoznao sam ga u jednoj vinariji početkom 1990-ih, u najgore vrijeme kada nije bio u kontaktu sa svojim bratom Arsenom i kada je bilo opasno uopće pričati tko je s kime u kontaktu. Pili smo vino u nekom podrumu blizu Kalemegdana. Uglavnom je šutio, ali što god bi kazao zvučalo je kao zen-minijatura o kojoj biste razmišljali na povratku doma. Arsen ga je mnogo volio i on je mnogo volio Arsena, ali bi bio poštovaniji da nisu bili braća – Milutinov život se odvio u sjenci Arsenovog. Milutin je bio sve ono što Arsen nije smio – pustolov, mornar… Kada ste mornar, to ne može biti obična biografija jer podrazumijeva vrst radoznalosti i hrabrosti koju mi s kopna nemamo. Milutin je bio multitalentiran. “Kada je Bog dijelio talente, Dedićima je bacao mnogo”, kazao je jednom Abdulah Sidran. Slično je Milutinu radio Ljubo Stipišić – Delmata koji je za Dalmaciju ono što su Vuk Karadžić i Dositej Obradović za nas ovdje. Putovao je 42 godina po Dalmaciji od zaleđa do otoka i skupljao narodne umotvorine. Prikupio je priče, poslovice, pjesme, zdravstvene savjete, zapisivao je notne zapise… Imam Ljubinu knjigu od 1.200 stranica. Osnovao je festival klapa u Omišu. Bez njega se ne bi afirmiralo klapsko pjevanje s kojim se prepoznaje Dalmacija… I on je ostao u sjenci, a takvi ljudi su zaslužili bolje. Milutin je podsjećao na zaboravljene vinarije istočne Srbije ili na zapaljeni Hilandar kojeg je ocrtao do u detalj. U knjizi imam priču o Zoji Vasiljević. Njezin otac je prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata putovao po južnoj Srbiji, Makedoniji i Kosovu i Metohiji pješke i s magnetofonom snimao ljude kako pjevaju stare pjesme. Vidio sam je deset dana pred njezinu smrt. Pokazala mi je 42 gomile traka s tim snimcima. Pitala me što da uradi s time. Razmišljala je da ih jednostavno baci u smeće. Rekao sam joj da to ne smije nikako učiniti. Srećom, Srpska akademija nauka i umetnosti je napravila depo za čuvanje audiovizualnih dokumenata. Narod koji ostane bez svog jezika i zvuka nema razloga da se naziva narodom. Duško Trifunović je 1991. godine objavio poemu “Antički poremećaj”. Opjevao je Ante, narod iz križaljke – bili su protiv svega i ostali su samo u križaljkama. Nadam se da pripadam narodu koji neće jednoga dana završiti u križaljci. Inače, to što Arsen nije postao akademik je velika nepravda. S pločom “Čovjek kao ja” je uveo prvo lice jednine u našu estradu. Govorio je u svoje ime i ohrabrio cijelu generaciju. Da to Arsen nije učinio, ne bi grupa Time dvije godine kasnije na svom prvom albumu imala pravo objaviti pjesmu “Za koji život treba da se rodim”. Kod Dade Topića, Đorđevića, Bregovića, Štulića, Balaševića i drugih imate komad Arsena – ohrabreni su Arsenovim primjerom.
Kako gledate na nedostatak tržišta knjiga između Hrvatske i Srbije?
- To je sramota. Moja nova knjiga je objavljena na latinici jer želim da je dostupnija onima sa zapadnog dijela mog emotivnog zavičaja. U Zagreb sam doveo 17 grupa iz Beograda 1985., a u Skopje tri godine kasnije 21 grupu.
Organizirali ste koncert Bijelog dugmeta kod Hajdučke česme u Beogradu, valjda najpoznatiji nastup u povijesti jugoslavenske popularne glazbe.
- Nemam od toga ništa. Važno je što se koncert održao. Kada prolazim pokraj Hajdučke česme ne osjećam nikakvu vrstu nostalgije. Uvijek se sjetim drama kroz koje smo prolazili tog dana. Sutradan su me zvali iz Grada da utvrdimo štetu. I dalje imam zapisnik u kojemu piše da su uništeni jedna mladica i dva žbunja. Nedavno je bio prosvjed onih što nemaju stalno zaposlenje, nego rade po narudžbama i pola nogostupa su iskidali ispred Skupštine Srbije, oštetili. Kada je bio prosvjed protiv proglašenja nezavisnosti Kosova opljačkana je čitava Knez Mihajlova.
Na koncertu kod Hajdučke česme bilo je sto tisuća ljudi?
- Ne znamo točan broj. Kada je pao mrak, nije se moglo vidjeti koliko je ljudi. Po koncertu, zaputili smo se u Studio B. U automobil ajkula sarajevskih registracija sjeli smo Bregović, Željko Bebek, Slobodan Konjević, Marko Janković i ja. Krenuli smo od Hajdučke česme kroz pothodnik ka pumpi i dalje prema gradu. Prvi kilometar auto je – bio nošen s nas petoricom u njemu, a ajkula nije mali automobil. To je nešto čega se sjećam s osmijehom. Te stvari vam ne daju da se sramotite bivšeg života.