Goran Juratović: Poigravaju se s nama kao s ping-pong lopticama

Pritvaranje Andrije Klarića nije, barem meni, bilo traumatično jer je najavio da će otvoriti svoju teretanu, unatoč protupandemijskim mjerama, a ishod je bio očekivan. Nažalost, pobunilo se svega par pojedinaca u čitavoj zemlji, što je također bilo očekivano, kao i to da država napravi sve što zakoni nalažu”, komentira 45-godišnji trener Goran Juratović, predsjednik Sportskog centra “Blue Gym” iz Karlovca, s kojim spikamo tim povodom, slučaj pritvaranja vlasnika teretane u Zagrebu koji je iz protesta uslijed pandemije koronavirusa otvorio u utorak vrata svog sportskog lokala članovima.

O čemu god pričamo, sve ovisi o par pojedinaca.

Nažalost je tako. Na jeziku i društvenim mrežama su svi odlučni, a kada treba nešto učiniti ostaju za svojim tipkovnicama. Bole neki komentari, poput onoga da sada poslodavci imaju primanja poput njihovih radnika. Vjerujem da bi svaki poslodavac bio iznimno sretan da može dati veću plaću radniku jer bi to značilo da i sam više privređuje. Ne mogu shvatiti izostanak empatije s poduzetnicima kojima je zbog protupandemijskih mjera onemogućen rad i razmišljanja u daljinu.

Ali i širi je problem u društvu – entuzijazam nije ravnomjerno raspoređen.

Društvo je inertno i u pravilu se sve svodi na par euforičnih pojedinaca koji nešto održavaju i “guraju”. Dok je tako, sve je u redu, a kad posustanu naposljetku sve “pada”.

Jesi li bio na prosvjedu malih i srednjih poduzetnika u Zagrebu?

Nisam. Prosvjedovao sam na svoj način – organizirao sam trening na otvorenom, što sam i obećao svojim vjernim članovima kojima treninzi nisu prolazni hir nego stil života. Kada su odobreni treninzi na otvorenom, najavio sam da ću ih provoditi dva ili tri puta tjedno. Nisam htio pogaziti svoju riječ i poručiti članovima da ne dolaze jer idem u Zagreb na prosvjed.

Trenirali ste po snijegu. Koliko vas je treniralo?

Nije bilo snijega jer sam ga očistio. U jutarnjem terminu, kad je bilo prilično hladno, bilo nas je trojica, a u poslijepodnevnom nas je bilo šestoro. To je jako dobar odaziv s obzirom na vremenske uvjete i kratkoću dana.

Kako se koronakriza odrazila na “Blue Gym”?

Izrazito. Od deset mjeseci krize, ne radimo četiri, i to ona četiri kada je vrh sezone treniranja u teretanama. Bili smo zatvoreni u ožujku i travnju, dakle riječ je o mjesecima za kojih akumuliramo sredstva za ljetne mjesece za kojih imamo mnogo manje posjetitelja. Prosinac i siječanj smo bili zatvoreni, a veljača je i dalje neizvjesna. Da nas i otvore u ožujku i travnju, nećemo uspjeti prikupiti sredstva za ljeto. Zbog opasnosti od zaraze ljudi generalno manje zalaze u teretane, pa je pao i broj članova koji su redovito trenirali. Unazad deset mjeseci je, dakle, poslovanje teško, gotovo i nemoguće.

Uspijevaš li si isplatiti plaću?

Dobivamo državnu potporu za nas troje prijavljenih radnika. Upravo sam Poreznoj upravi podnio zahtjev za refundacijom nemalih troškova poslovanja. Kao sportska udruga, to jest neprofitna organizacija, smo dobili odbijenicu. Ne smatraju nas poduzetnicima. Nismo u sustavu poreza na dodanu vrijednost. Siva smo im zona. Nije to problem samo našeg kluba, nego svih u Hrvatskoj i to će se još itekako osjetiti u Hrvatskoj.

Unatoč tome što niste registrirani obrtnici, odnosno registrirana tvrtka, poslujete i imate zaposlene.

Tko štiti Vaše interese? Ne štite Hrvatska obrtnička komora niti Hrvatska gospodarska komora.

U nadležnosti smo Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske. Ako smo i smatrali da je to dobro na početku, sve manje sam uvjeren u to jer je fokus tog ministarstva na turizmu. Grad Karlovac nam je upravo poslao račune za podmiriti. Za posljednjeg lokdavna nam nisu slali te račune, a sada ih moram platiti. Ništa mi nije jasno. Zvao sam da se raspitam glede toga, a odgovoreno mi je da moramo platiti račun koji nam je isporučen, a da jedino ugostitelji ne moraju. Poigravaju se s nama kao s ping-pong lopticama i od nikoga nismo zaštićeni. Ranije smo se obraćali Središnjem državnom uredu za šport i klubovi Ministarstvu mogu podnijeti zahtjeve za očuvanje radnih mjesta, ali to je nedovoljno – moram pozajmljivati novac klubu da plati sve režijske račune.

Prostor u kojem djeluje nije vlasništvo SC “Blue Gym”.

Nije.

Za njega plaćate najam.

Adresa je Teslina 2c.

Tako je.

Svi traže sredstva za namirenje takozvanog hladnog pogona. Može li Karlovačka sportska zajednica utjecati na Grad da ne šalje račune klubovima u ovoj situaciji? Jesi li razgovarao s njima o tome?

Nisam. U prosincu sam se obratio Gradu za pomoć. Do danas se nisu očitovali. Odustao sam stoga i od toga i odlučio sam se samostalno boriti. Nisam navikao na moljakanja. “Blue Gym” sam izgradio iz ničega vlastitim trudom i nisam onaj kome se pogoduje.

Je li netko iz Grada, Županije karlovačke ili Republike Hrvatske pitao kako se snalazite?

Nije. To nikoga ne zanima, što je žalosno. Kroz “Blue Gym” je prošla masa i mnogima smo pomogli, ne samo da vježbaju, nego steknu i održavaju zdravstveni status. Vježbanje pomaže izgradnji imuniteta. Nacija je nezdrava. Ukoliko odgovorne nije briga za zdravstveno stanje nacije, utoliko ga nije briga niti za to kako neki sportski centar snalazi za pandemije. Mali sportovi su posebno marginalizirani. Oni ovise o entuzijazmu pojedinaca.

Prijeti li vam ovrha?

Ne prijeti. I dalje se snalazimo pozajmicama – plaćamo račune, bez obzira koliko bili visoki. Kad više ne budemo mogli plaćati račune, stavit ćemo ključ u bravu i podvući crtu nakon dva desetljeća.

Održavaš li klub vlastitom ušteđevinom?

Da. Odgovorna sam osoba u klubu. Tako se moram i ponašati i boriti se za opstanak kluba.

Javljaju li se privatnici s ponudama za pomoć?

Nikada nisam tražio nikoga ništa. Čitavu 2013. godinu, dok sam još bio aktivni natjecatelj, obilazio sam natjecanja, što me financijski strašno iscrpilo. Trebao sam sudjelovati na svjetskom prvenstvu u Austriji. Ostvario sam životni san ušavši u nacionalnu reprezentaciju i dobio priliku da predstavljam svoju zemlju, međutim nisam imao novca da odem u Austriju. Već sam bio odustao, ali da nije bilo nekoliko dobrih s kojima sam pričao neobavezno o tom problemu i koji su skupili novac za moj put, ne bih išao. Možda je loše što ne tražim donacije, ali spavam mirno. Provodim treninge na otvorenom i na mreži. Ima članova koji i dalje uplaćuju članarinu, mada nisu aktivni na treninzima. To su vjerni članovi koji shvaćaju u kakvoj smo situacijom. Svakoga dana me iznenade dobrotom, privrženošću i načinom pomoći.

Kako se ostali klubovi iz Hrvatskog body building saveza nose s ovom nevoljom?

U Poreču je čovjek u srijedu otvorio vanjsku teretanu – pod balonom za tenis s otvorenim bočnim stranicama. Zbog toga je otvorio cijeli dan na policiji.

On je otvorio, pa su njega zatvorili.

Tako je. Ostali klubovi čekaju odluku hoće li im se refundirati troškove. Sve se svodi na to da vodstvo klubova krpa njihovo poslovanje ušteđevinama.

Ima li Hrvatski olimpijski odbor ulogu u ovome?

Nema. Ima obvezu prema savezima. HOO financira saveze po programima i riječ je o strogo namjenskim sredstvima.

Koliko još možete izdržati?

Ne znam. Izdržao sam 20 godina – bilo je lijepih i laganih trenutaka, a bilo je i teških. Navikli smo na borbu i nije nam se problem boriti. Problem je sada što više nemamo s čime krpati rupe – odlazimo u sve veće financijske dubioze. Među ljudima vlada velik strah od zaraze, pa bismo trpjeli gubitke zbog pada prometa i ako bismo sada otvorili teretane.

Šire se novi sojevi koronavirusa i zaustavljena je opskrba cjepivom. Koliko te takve vijesti čine tjeskobnim?

Pogasio sam sve portale i vijesti više ne pratim. Želim pronaći svoj mir. Pobjeći od stvarnosti nije rješenje, ali osjećam potrebu da doziram informacije i ograničim njihov utjecaj na moj život. Nastojim se zaokupiti treninzima posredstvom interneta i odlascima u prirodu. Najviše me smetaju dvostruki kriteriji. U teretanama je zaraženo 0,5 posto svih zaraženih. To je minimalna brojka.

Vlast je osporila taj podatak.

Ne priznaju što im ne odgovara. U Karlovcu se nitko u teretani nije zarazio. Ukućani nekolicine članova su bili na testiranju. Ti su se članovi javili i kazali da neće dolaziti na treninge dok im članovi kućanstva ne dobiju negativan nalaz na prisustvo koronavirusa. Oni koji vježbaju su odgovorni. Jedno vrijeme je postojala mjera o prisustvu jedne osobe na deset četvornih metara u teretani i to se moglo normalno poštivati. S druge strane gledamo gužve na skijalištima, bazenima i kavama. Nejasno je što se zbiva.

Jesi li bio na sljemenskoj skijaškoj gužvi?

Nisam. Nekidan sam planinario tamo.

Poznato je odavno da se u teretanama pazi na higijenu.

U SC “Blue Gym” se izuva na samom ulazu u dvoranu – dakle ne može se ući u prljavoj obući. Sprava se nakon korištenja obvezno dezinficira. Treće, obvezno se na spravi koristi ručnik, a tko ga nema ili gubi pravo korištenja teretane ili posudi naš rezervni. Svaki odgovoran vlasnik bilo kojeg sportskog objekta drži higijenu na prvom mjestu. Baš sam postavio pitanje na društvenim mrežama koliko je pratiteljima bitna higijena, a svaki je rekao da jest.

Kome ne bi bila bitna higijena?

Naravno. S obzirom da kroz teretanu prođe dnevno dosta pojedinaca, mora prostor bit čist i uredan. Najviše volim kada je “opali” ujutro miris Domestosa.

Jesi li ovisnik o Domestosu?

Jesam. Nikad nisam imao pritužbe zbog higijene.

Postoji krizni korona-zajam za obrtna sredstva – maksimalni iznos zajma je 750.000 kuna, poček je 12 mjeseci, rok otplate pet godina, a kamata iznosi 0,25 posto. Jesi li se raspitao imaju li udruge pravo na to?

Udruge nemaju pravo na to jer se ne smatraju gospodarskim subjektima, što je žalosno.

Nemali broj udruga zapošljava i provodi gospodarsku djelatnost.

Ipak udrugama banke ne dozvoljavaju minus, a koristio bih sada. Novim Zakonom o sportu, koji je već trebao biti izglasan, sportske udruge bi trebale biti tretirane kao gospodarski subjekti. Dok se to ne usvoji, u sivoj smo zoni. Mnogim klubovima, posebno u malim sportovima, je voda do grla. Rapidno im opada broj članova. Najgore je što se djeca ne mogu baviti sportom i to će ostaviti trajne posljedice po mladost i naciju. Znamo koliko je sport bitan za razvoj djeteta, a njega je sve manje.

Kako se očituje to da smo nezdrava nacija?

Četvrta smo nacija po pretilosti u Europi.

Pridonosim tom “uspjehu”.

Prikupljao sam članke iz novina na tu temu. U Hrvatskoj se 2002. godine tek jedan do tri posto pučanstva redovito rekreativno bavilo sportom. Sada je to do desetak posto.

Iznenađuje taj podatak. Svatko od nas zna dosta pojedinaca koji se bave sportom.

Nekidan sam napravio grešku što sam probleme s kojima se susrećemo iznio na društvenim mrežama, pa mi je jedna korisnica poručila da odem kopati vrt ili u šumu raditi.

Pjevačici Nini Badrić, koja se također žalila na nedostatak angažmana za koronakrize, je poručeno da ode kopati krumpire.

U “Blue Gym” dolaze vježbati razni. Unazad pet ili šest godina je svijest o zdravlju porasla. Mnogi, sve veći broj njih, dolaze zbog zdravstvenih problema, a ne da porade na estetici tijela. Imao ugovor s društvom koje okuplja oboljele od multiple skleroze – dolaze nam na vježbu. Imaju značajnih zdravstvenih problema, a vježbanje im može pomoći u njihovom ublažavanju. Trenutačno su zakinuti za takvu terapiju. Jedna gospođa iz te udruge nije mogla doći pješice do nas na trening iz Zelenog nebodera u kojemu živi, ali se to promijenilo nakon par mjeseci treninga. Mislila je da nikad više neće moći voziti bicikl, a zahvaljujući treninzima ga je “propeljala”. Takvi sada već dva mjeseca nemaju mogućnost fizičke vježbe. Nije riječ o ljudima koji mogu samostalno vježbati doma. Zbog svojih fizičkih ograničenja velik broj vježbi ne mogu izvesti. Trebaju stručno vodstvo i nadzor. Njihovo stanje je sada uvelike nazadovalo. U Kini se u najranijoj dobi raspoređuje na sportove s obzirom na predispozicije. U prvim razredima osnovne škole nemamo kineziologe koji bi provodili tjelesni odgoj s djecom. Otac sam troje djece pa znam da se djeci uskraćuje fizička aktivnost, da ne govorimo o lošim prehrambenim navikama i lošoj školskoj prehrani koja rijetko obuhvaća kuhana jela.

Je li sportašima pala fizička spremnost, odnosno spremnost za natjecanja za koronakrize?

Jest. Imamo na proljeće državno prvenstvo, no nećemo ga moći provesti jer većina naših članova nema mogućnost vježbanja. Nacionalni stožer Civilne zaštite je dozvolio vježbanje sportašima prve, druge i treće kategorije, ali ne i ostalima. Imam natjecateljku koja je se bori za kategorizaciju. Kako će se boriti, ako ne vježba? Da se i napravi prvenstvo, privilegirani pojedinci će biti bolji jer neće imati zdravu konkurenciju s obzirom da ih mnogo ne može trenirati.

Pojasni, molim te, kategorizacije. Što to znači?

Određuje ju HOO po plasmanu – ovisi o rezultatima na prvenstvima.

Žalio mi se kuglač da je prvoj kuglačkoj ligi dozvoljeno natjecanje, a drugoj ne, mada se radi o istoj aktivnosti.

Prva liga donosi novac, druga ne. Postali smo građani drugog reda.

Sindikalist Vilim Ribić upozorava da se iz mikroperspektive sudi o čitavom sustavu borbe protiv koronavirusa i da se tako podrivaju institucije. Plašiš li se da negodovanjem klubovi poput tvojega, sportaši i poduzetnici podrivaju opću borbu protiv koronavirusa? Je li bolje šuteći istrpjeti do kraja?

Ništa loše ne radimo. Nama se radi loše. Nemam problema sa zatvaranjem, ali neka nam se u tom slučaju pomogne. U Njemačkoj poduzetnici dobiju 70 posto od prošlogodišnjeg prometa. Kod nas poduzetnik dobije četiri ili dvije tisuće kuna i s time se moramo snaći. Radnik će dobiti plaću, no to nisu jedini troškovi poslovanja. Kupuju se mir i vrijeme, ali do kada? Zašto je onda čudno što negodujemo? Negodujemo zbog načina na koji smo zatvoreni i što nam država ne pomaže.

Krunoslav Palajsa je od Karlovčana prvak u bodibildingu?

Jest, a Maja Pavlaković prvakinja. “Blue Gym” je dao dosta dobrih natjecatelja.

Uspiju li održavati kondiciju?

Bodibilding je jako težak sport i malo je onih koji dugo opstanu u njemu – potrebni su velika ljubav, požrtvovnost i financijska sredstva. Kruno se, nažalost, time više ne bavi natjecateljski – život mu je krenuo u drugom smjeru. Natjecanja su za njega bila prilično stresna. Mogli bismo kazati da je od silne želje da postigne dobar rezultat, a da ne pati posao, izgorio. Pazio je na prehranu i bio strašno discipliniran, no na koncu se posvetio treninzima kao rekreaciji.

Što je s ostalim Karlovčanima u tom sportu?

U pravilu je svima lijep finalni proizvod – izgled, izlazak na binu i kićenje medaljom. No, put do toga je težak. Neki izdrže dva mjeseca, tjedna ili čak dana. Upozorim onoga tko se odluči za to da nema izlazaka, alkohola i sličnog načina života. Malo je onih spremnih na takva odricanja.

Je li za koronakrize bilo natjecanja u bodibildingu?

Imali smo državno prvenstvo, mada smo ga morali odgoditi. Mnogo je sportaša započelo s pripremama, a nakon dva mjeseca su ih morali prekinuti. Nekako smo naposljetku ipak organizirali prvenstvo, a sudjelovali smo i na svjetskom i na europskom. Bili smo na europskom prvenstvu u Španjolskoj i ostvarili vrhunske rezultate, no to je i iz razloga što mnogo zemalja nije sudjelovalo. Primjerice, susjedima iz Srbije je zabranjen put. Manja je konkurencija, pali su brojnost natjecatelja i kvaliteta.

Dosta se prije koronakrize pisalo o krizi u samom bodibilding savezu. Jesu li se prilike ustalile?

Starom vodstvu, dakako, nije odgovaralo da ih se zamijeni – srasli su s pozicijama. Neću biti bezobrazan pa kazati da nisu ništa valjali – dosta toga su dobrog napravili za hrvatski bodibilding, ali i dosta toga lošeg. Kritična masa je odlučila da treba napraviti promjene. Nažalost, suprotstavljena strana to nije htjela prihvatiti na normalan način. Stvorila se afera, a to je loše za sport. Sada sam na mjestu predsjednika saveza, a da mi deset ljudi kaže da ne valjam i da se maknem, istog treba bih to učinio. Shvaćam se servisom za natjecatelje. Dok se tako shvaćalo i staro rukovodstvo, bilo je dobro. Kada su do izražaja počeli dolaziti osobni interesi, pobunili smo se. Radimo normalno, stabilni smo i napredujemo.

U hrvatskom društvu očigledno nema mjesta bez afera. Tko bi je očekivao u bodibildingu?

U sportskoj inspekciji imamo veći spis od Građanskog nogometnog kluba Dinamo i njegovog dužnosnika Zdravka Mamića. To je žalosno. Kritičnu masu koja se pobunila protiv starog rukovodstva čine bivši natjecatelji. Nisam se nadao poziciji, samo promjeni nabolje. Igrom slučaja sam se našao na mjestu predsjednika. Bodibilding mi je dao mnogo toga. To nije moj posao, nego život. U teretani sam upoznao suprugu s kojom imam troje predivne djece. U teretani sam upoznao mnogo prijatelja i izgradila me kao ličnost. Puno sam lijepih trenutaka prošao tamo. Osjetio sam potrebu nekako vratiti bodibildingu – olakšati sportašima najviše što mogu.

U teretani nisi izgradio samo tijelo nego i ličnost.

Apsolutno. Da se spremiš za natjecanje, moraš biti snažan karakter. To se onda odrazi na sve druge sfere u životu. Trening izgrađuje cjelovitu osobu. Svi predani sportaši su snažne ličnosti sklone disciplini, požrtvovnosti, razumijevanju i pomaganju.

I izdržljivosti, što pomaže u ovoj situaciji.

Naravno. Mnogi bi odustali prije no što sportaši to učine. Sportaš svakoga jutra gleda koji ga izazovi očekuju i što se toga dana može pobijediti.

Kod tebe na društvenim mrežama se mogu pronaći savjeti za vježbanje, a i same vježbe.

Radimo online trening stalno. No, većina onih koji su redoviti u teretani i koji su naviknuti na druženja su ustrašeni jer nemamo rekvizite i ostavljeni smo bez mogućnosti širine. Ograničeni smo na svoje tijelo i poneke alatke, što je nedovoljno za napredak. Nije problem smršaviti na online treninzima, ali jest pripremiti nekoga za natjecanje. Za prošlog lokdavna je bilo ljepše vrijeme pa smo mogli voziti bicikle, trčati, više vježbati vani, a ova zima je mnogo teža s mnogo ograničenja. No, svakome mogu prilagoditi ono što je korisniku bitnu – potrebna je samo volja.

Što je s krav maga treninzima?

Postoje online treninzi. Cilj nam je da polaznici ostanu aktivni. Krav maga se može raditi doma. Postoje dvije vrste treninga – drive drill i body drill. Prvi je kada radiš sam – postoji mnogo tehnika za to – a drugi kada radiš s partnerom. No, sve je to “gašenje požara”, a ne trajno rješenje. Možeš vježbati suhu obranu od napada palicom, ali je sasvim druga priča kada vježbaš s nekime tko zamaše palicom.

Je li došao netko na krav maga trening, a da je prethodno bio napadnut?

Jest, nažalost. Dvije godine sam vodio na Kvartiću krav magu i tamo sam imao više takvih slučajeva, jer je Karlovac, u usporedbi s glavnim hrvatskim gradom, sigurna i dobra sredina. Jedan srednjoškolac me pitao kako se obraniti od napada pištoljem. Njemu je kolega iz škole prislonio pištolj na glavu. Bilo je i žrtava obiteljskog nasilja, pokušaja silovanja i slično. Jedna članica u Karlovcu, koja radi u Zagrebu, mi se zahvalila na svemu što je naučila, i to dugo nakon što je prestala trenirati, jer ju je neki čovjek napao s namjerom da joj ukrade torbu, a ona ga je, kako kaže, “složila na pod samo tako”. “Nisam bila niti svjesna što sam radila”, kazala je. Dakle, to je najbolje priznanje koje kao instruktor krav mage mogu dobiti.

Što ćemo poručiti sportašima u limbu?

Da vježbaju doma koliko mogu, budu ustrajni u aktivnosti u nadi da ćemo se vratiti u normalnost. Ne treba klonuti duhom, nego razmišljati pozitivno. Dobro je što su nam dozvolili da treniramo na otvorenom, a sada će i ljepše vrijeme.

*objavljeno na Aktiviraj Karlovac