PRESSTRES

PRESSTRES

Budimir Kokotović: Simeon Zloković baštinio filozofiju mira

Posted on Author Marin BakićPosted in INTERVJU, SpiKA

U prirodi uživamo i ljepoti raznovrsnosti njenih koje uvijek ipak čine sklad. Zašto nam onda smetaju raznovrsnost i posebnost kod ljudi, naroda i vjera? Zašto mi, kad je u pitanju čovjek, vidimo samo sebe i po sebi mjerimo ljude oko sebe, a ne podnosimo nikakve razlike, ako smo kao kršćani najprije pozvani da unosimo duh trpeljivosti i dobre volje u naše odnose među ljudima? I prirodu i ljude stvorio je jedan Bog – samo ne protivimo se volji Božjoj jer svi smo djeca Oca i braća u ljubavi”, poručio je 27. listopada 1972. godine na posveti crkve u Gornjim Dubravama, na blagdan svete Petke, vladika Simeon Zloković, i to je jedan od niza poziva na miroljubivi zajednički život episkopa Eparhije gornjokarlovačke koji je tu dužnost obnašao od 1951. do svoje smrti, čiju je 30. godišnjicu Eparhija gornjokarlovačka obilježila upravo tiskom monografije „Dobri pastir Karlovačkog vladičanstva – Simeon Zloković 1911-1990“ autora đakona Budimira Kokotovića. Preciznije, obimnu knjigu, s mnogo fotografskog materijala, izdala je izdavačka kuća Eparhije „Martirija”.

„U ožujku 2018. sam ušao u neobnovljenu zgradu Eparhije gornjokarlovačke u Radićevoj ulici. Na trećem katu, na kojemu se nalazio vladikin stan, pronašao sam u šutu album s fotografijama koje su bile kao nove. Nastale su u razdoblju od 1915. do 1946. godine, dakle obuhvaća period od rođenja i djetinjstva do njegova izbora za rektora beogradske bogoslovije. Nudio sam kolegama koje se bave historiografijom fotografije kao poticaj da pišu o vladiki Simeonu, a odgovorili su da je najbolje da se ja latim tog posla s obzirom da sam pronašao foto-materijal. Odlazio sam narednih par mjeseci u zgradu Eparhije i prikupljao tamo fotografije, pisma i ostalu dokumentaciju – sve što se moglo iskoristiti. Izvukao sam više od tri stotine fotografija nastalih u razdoblju od 1951. do 1990. Nažalost, mnoge fotografije nije bilo moguće spasiti, a niti svi pisani materijali nisu bili cjeloviti. Dogovorio sam s vladikom Gerasimom da se priredi knjižica povodom 30 godina od smrti o Simeonovu životu za našu izdavačku kuću koja djeluje već desetljeće”, kaže 33-godišnji Kokotović.

Simeon je rođen 7. travnja 1911. godine u Bijeloj u Boki kotorskoj, a kršten je kao Ljubomir. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Herceg Novom, da bi 1934. godine završio bogoslovsku školu na Cetinju, a četiri godine potom diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu. Izbijanje Drugog svjetskog rata spriječilo ga je da završi poslijediplomske studije u Berlinu. Po povratku u Beograd se zamonašio u manastiru Rakovica. Postavljen je za katehetu Realne gimnazije u Jagodini 1940., a naredne školske godine počinje raditi kao kateheta u Trećoj muškoj gimnaziji u Beogradu. Dobio je 1949. godine zadatak organiziranja rada Bogoslovije Svetog Save u manastiru Rakovici, a u međuvremenu je bio duhovnik crkve Ružice na Kalemegdanu u Beogradu. Početkom 1950-ih je upućen u Karlovac u kojemu provodi ostatak života.

„Vladika Gerasim je ispunio posljednju želju vladike Simeona koji je u oporuci napisao da bi volio da njegovi posmrtni ostaci počivaju u manastiru Gomirje jer je u taj manastir ulagao čitavog sebe četiri desetljeća – uspio je obnoviti ono što je nakon Drugog svjetskog rata bila ruina i 1976. godine je obnova završena, a rekonstruirani objekt je došao posvetiti i tadašnji srpski patrijarh German. No, kako je vladika Simeon bio skroman – dosta je vlastitog novca ulagao u obnovu manastira – napomenuo je i da, ako ne stignu izraditi grobnicu u Gomirju, neka ga se sahrani u Karlovcu, a potom neka njegov nasljednik kosti prenese u taj manastir. Ubrzo po Simeonovoj smrti je izbio rat i znamo sve što se događalo. Vladika Gerasim dolazi u Karlovac 2004. godine i šest godina potom, na 20. obljetnicu smrti, prenosi Simeonove posmrtne ostatke u Gomirje”, dodaje Kokotović.

Gdje su u Karlovcu bili ukopani?

  • Na pravoslavnom groblju na Dubovcu, u grobnici Lukijana Mušickog.

Je li na tom karlovačkom groblju i dalje grobnica Mušickog?

  • Da. Nalazi se tamo, ali su kosti vladike Mušickog i njegova nasljednika Evgenija Jovanovića premještene u manastir u Donjem Budačkom jer smo tada imali problem sa skrnavljenjem nekoliko grobnica na području Eparhije gornjokarlovačke – u Plaškom je oskrnavljena grobnica, primjerice, čuvenog gornjokarlovačkog vladike Teofana Živkovića. Oskrnavljena je 1941. godine i grobnica Maksimilijana Hajdina. Njegovi posmrtni ostaci su otuđeni, a pronađeni su slučajno prilikom jedne sahrane. Imali smo, dakle, takve probleme, pa je Eparhija željela osigurati te grobove – spomenici su ostali, a kosti počivaju u manastirskom ambijentu, gdje se svake subote drži pomen za njihove duše. Inače, kada sam došao u Karlovac, dosta građana mi je prišlo i pričalo povoljno o vladiki Simeonu. Iako je prošlo 30 godina, i unatoč prekidu našeg prisustva ovdje tijekom 1990-ih, vladika Simeon je ostao u jako lijepom sjećanju žitelja Karlovca, čitave Eparhije i u Crkvi.

Vjerojatno ne bi niti bilo miniranja crkve svetog Nikole i eparhijskog dvora u Karlovcu za rata da je vladika Simeon poživio.

  • Preživio je Drugi svjetski rat, koji ga je zatekao na poslijediplomskim studijama u Berlinu, a na poziv Ive Andrića, tadašnjeg konzula u Njemačkoj, vratio se u Beograd, gdje se zamonašio i postao gimnazijski profesor. Kada je 1951. godine došao u Eparhiju gornjokarlovačku susreo se s nezaliječenim ratnim ranama. Središte Eparhije je bilo u Plaškom. Crkva je bila demolirana, a vladičanski dvor u potpunosti uništen uslijed bombardiranja i pljačke. Prije Drugog svjetskog rata u Eparhiji je bilo oko 120 svećenika – vladika Simeon je 1951. godine zatekao 16, a riječ je o najvećoj eparhiji u Jugoslaviji koja obuhvaća Liku, Kordun, Gorski kotar, Baniju, Rijeku, Istru, dio Slovenije… Od 16 svećenika, sedam ih je odmah tražilo umirovljenje po njegovu dolasku jer je bilo starije od 80 godina. Lika je bila najkritičnija i tek je 1960-ih godina dobila svećenika, a neka mjesta poput Donjeg Lapca tek 1980-ih. Simeon je došao mlad i previše obrazovan za ovakvu sredinu – studirao je bogosloviju na Cetinju i u Beogradu, položio je sve ispite na poslijediplomskom studiju filozofije i ostala mu je samo obrana doktorskog rada. Kada je 1949. godine patrijarh German obnavljao Bogosloviju Svetog Save u manastiru Rakovici, Simeon je postavljen za prvog rektora i ta je škola uspješno poslovala u okolnostima komunističke vladavine. Dakle, kada je došao u Karlovac Simeon je zatekao strašno stanje. Imao je dvije nenamještene sobe u Radićevoj ulici koje je mogao koristiti. U gradu je zatekao dva svećenika – Dušana Dejanovića i Milana Radeku. Prvu godinu po dolasku je posvetio upoznavanju eparhije, a pritom je opsluživao i Eparhiju dalmatinsku – prvih sedam ili osam godina je „držao” umalo pola Hrvatske. Pregledao sam sve njegove izvještaje za Beograd. Zaista se trudio. Nije imao većih problema. Najveći je problem bilo miniranje crkve u Gračacu na Veliki petak. Poslao je tada telegram Josipu Brozu i zamolio ga da se zauzme za to da se prestane s miniranjem.

Zašto je minirana?

  • Bila je u središtu Gračaca i nešto veća od ove naše karlovačke. Za Drugog svjetskog rata je ostala bez krova. Državne vlasti su se zainatile da sruše tu crkvu tvrdeći da je neupotrebljiva i da se urušava, mada je samo trebala novo krovište, a i taj kraj je ustanički i tamo su vrlo brzo raskrstili s vjerom, i za rata, a pogotovo nakon njegova završetka. Unatoč Simeonovim molbama da to ne čine jer je prelijepa i unatoč njegovim obećanjima da će Eparhija gornjokarlovačka sve učiniti da se obnovi, crkva je srušena. Postoji službena bilješka da su školska djeca odvođena s nastave da svjedoče „veličanstvenom” činu rušenja pravoslavne crkve. Zbog tog slučaja je vladika popustio sa zdravljem – izgubio je centar za ravnotežu. Jednom svećeniku u Lici su kamenovali kuću sedam dana po njegovu preuzimanju parohije, a i na obrede se nije dolazilo. Čak je i vladika bio 1957. godine fizički napadnut u Lici. Moj otac je iz sela Mlakve kod Gornjeg Kosinja u Lici. Vladika je 1957. obilazio taj kraj i baš u mojemu selu su neki moji rođaci fizički napali vladiku Simeona. Inače nije imao mnogo problema. U arhivama Službe državne sigurnosti se može pronaći njegov dobar opis. Kaže se tamo da je bio jako mudar, da je sve govorio jednostavnim, ali filozofskim jezikom. Bio je svjestan vremena u kojemu živi i nije previše talasao. U Glini je 1960-ih je zidana crkva. Dosta se namučio da to ostvari jer su općinske vlasti bile protiv. Kada je dobio dozvolu i kada su majstori počeli raditi temelje uvečer je došla grupa koja je demolirala gradilište. Obratio se onda višim instancama. Rekao im je da s njima nema nikakvih problema, ali „imam s onim vašim sitnima”. Uspio je 1960-ih podići tako tri crkve – u Donjem Budačkom, gdje je sada manastir – i tu je bilo velikih problema s krađom materijala, rušenjem sagrađenog i prijetnjama svećeniku – zatim spomenutu glinsku i još jednu u Gospiću. Zanimljivo, mada je potonja bila u nacionalno mješovitom ustaničkom kraju, crkva je sazidana bez problema, čak je i predsjednik općine došao na njezino posvećivanje i uopće je s Crkvom imao dobar odnos.

Kako se zvao predsjednik općine?

  • Ne mogu se sada sjetiti. Bio je Srbin. Uglavnom, u Karlovcu sam tri i pol godine i nisam čuo niti jednu ružnu riječ o vladiki Simeonu. Njemu su se divili.

Gdje ste još pronalazili arhivske materijale za istraživanje?

Što ste sve pronašli?

  • Svašta. Neki njegovi dopisi tjeraju suze na oči. Jako je lijepo pisao. Bio je jako dobar besjednik i njega su nazivali zlatnim perom srpske patrijaršije. Napisao je više od 50 poslanica koje su upućivali srpski patrijarh i Sveti arhijerejski sinod. Njegovi dopisi stvaraju sliku čitatelju. Nikada nije kukao zbog svog položaja, mada mu je bilo teško, posebice dok je živio u Radićevoj ulici nakon što je obolio – nije bilo dvorišta, tamo je bilo smješteno nekoliko obitelji koje je država uselila poslije rata… Nuđene su mu druge eparhije – Zagreb, Cetinje dva puta, da bude mitropolit crnogorsko-primorski…

Je li odbio te ponude?

  • Da jer je uvijek govorio da je vezan za Eparhiju gornjokarlovačku. Nakon smrti zagrebačkog mitropolita Damaskina Grdaničkog njegovo je mjesto par godina bilo upražnjeno. Patrijarh je molio Simeona da se prihvati te dužnosti, no ovaj je odbijao. Ponudio mu je potom da prihvati zagrebačku mitropoliju i nastavi voditi Eparhiju gornjokarlovačku, no vladika je i to odbio. Ponudio mu je treći put sve to, s time da vodi i zagrebačku mitropoliju iz Karlovca, no i to je odbio. Dolazila su izaslanstva da ga uvjeravaju, no uzalud. Do smrti je ostao vjeran svojoj eparhiji.

Je li imao obitelj?

  • Imao je. Njegovi brat i sestra žive u Herceg Novom i oni su mi dosta pomogli u istraživanju. Iznenadili su se kada sam se javio jer su mislili da su vladiku svi zaboravili. Pokojni patrijarh Irinej je napisao sjajan predgovor monografiji jer je od 1959. godine osobno poznavao Simeona. Bio je jako obožavan. Bio je skroman i nenametljiv. Njegove riječi su bile uglavnom blage, ponekad oštre, ali uvijek na mjestu. Uspio je koliko-toliko zaliječiti rane iz Drugog svjetskog rata. Imao je jako dobru suradnju s drugim crkvama. Kada je franjevački gvardijan 1970-ih poginuo, franjevci su tražili da vladika Simeon održi posmrtni govor. Kardinal Franjo Kuharić je uživao u razgovorima s njim. „Danas podjednako tuguju Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni za smrću svog episkopa Simeona”, zapisao je povodom vladikine smrti gradonačelnik Karlovca Dragutin Pribanić koji mi je u razgovoru kazao da je satima mogao razgovarati sa Simeonom o filozofiji.

Koja je bila Simeonova filozofska pozicija?

  • Nisam imao priliku pronaći njegove filozofske članke jer su njegovi radovi raspršeni. Kontaktirao sam i Berlin, ali nisam mogao pronaći njegov dosje. Pronašao sam dijelove pisama koje je iz Njemačke slao majci pa sam iz toga razabrao koje je ispite i kada polagao. Njegova filozofija je bila filozofija mira. Kod njega je sve počinjalo i završavalo Evanđeljem. Govorio je kroz Evanđelje. Nikada se nije miješao u politiku, mada je bio rado viđen u političkim krugovima. Za njega je bio mali čovjek najveći. Navest ću jedan primjer. Lika je uvijek bila siromašna. Došao je u Karlovac jedan lički svećenik koji je taman dobio treće dijete. Pitao ga je Simeon kada će platiti svijeće koje je uzeo. „Vladiko, imam novac, ali nisam mogao uplatiti u blagajnu. Imam dijete i ne znam što me čeka sljedećeg mjeseca i hoće li moje dijete imati mlijeka”, kazao mu je taj svećenik. Vladika je to čuo i otišao svojim poslom. Kada je bio ručak – obično je ručao sa svojim tajnikom i njegovom obitelji – ustao je sa stola, uzeo novčanik, otišao na karlovačku tržnicu, kupio kozu, doveo je u Radićevu i naložio đakonu da stavi kozu u automobil i da je vozi u Liku. „Ako mi imamo za jesti, moraju imati i oni”, naglasio je.

Živu kozu?

  • Živu kozu su stavili u automobil i odvezli u Liku. Uvijek je tom svećeniku slao novac za Uskrs ili Božić da kupi prase ili janje, a taj svećenik je iz ljubavi prema svome vladiki pola ispečenog praseta ili janjeta slao s ostalim namirnicama u sjedište Eparhije. Vladika nije 20 godina dozvolio da mu se liči stan. „Zašto da krečim, kada znam da neka crkva prokišnjava”, govorio je. Kada je vladika bio na operaciji u karlovačkoj bolnici, njegovi službenici su se dogovorili s liječnikom da vladiku zadrže duže, deset dana, kako bi mu oličili stan.

Je li se naljutio?

  • Iznenadio se. Pisao je čak o tome srpskom patrijarhu. Gomila je takvih priča. Svećenička djeca – tri sina Sime Višekrune, djeca Čede Savičića, unuci i unuke prote Dejanovića – živjeli su u Radićevoj i vladičanski dvor je bio poput vrtića. Tu je djecu vladika učio čitanju i pisanju, čitao im je priče o Miki Mausu, a s njima je igrao i nogomet. Taman je bio u posjeti tadašnji niški episkop, a kasnije patrijarh Irinej kada je dijete, dok je Irinej počivao, loptom razbilo luster. Nastala je panika, svi su se okupili. „Što je bilo”, pitao je Irinej. „Malo sam jače šutnuo loptu i luster se razbio”, odgovorio je Simeon. Uvijek je govorio da mu je najljepše bilo gledati svećeničku djecu kako odrastaju. Knjiga je obimna. Ima 550 stranica i stotinjak fotografija, ali je toga mnogo još što bi se moglo napisati. Stoga sam prikupio sjećanja njegovih najbližih suradnika koji su mi svojim riječima opisali iskustva s njime.

Od čega je umro?

  • Zatajilo mu je srce. U to vrijeme se birao srpski patrijarh. Kao najstariji arhijerej je trebao predsjedati saborom, a kao najugledniji je trebao biti jedan od trojice kandidata. Jako se tome protivio. Kažu da je bio jako nervozan večer prije no što je trebao krenuti na sabor. Ujutro je poslao telegram u Beograd da zbog zdravstvenih razloga neće doći. Dva sata potom je ipak nazvao i rekao da dolazi. Naručio je kompot s jabukama. Dok je đakon spremao automobil za put, u svom kutku, za svojim radnim stolom je Simeon samo „zaspao” s ustavom Srpske pravoslavne crkve u rukama, a uvijek je govorio da bi volio umrijeti na radnom zadatku. Zaista je ta njegova smrti u tom smislu bila blažena, mada je na sahrani bilo incidenata – Karlovac se nije pokazao u najboljem svjetlu, ali, dobro, bilo je takvo vrijeme.

Možete li pojasniti?

  • Kada je vladika umro, razbijeni su prozori na prvom katu eparhijskog dvora, prolaznici su vladiki psovali mrtvu majku, a zastava Srpske pravoslavne crkve, koja je bila spuštena na pola koplja, je bila spaljena. Nikada počinitelji nisu pronađeni. Mada su mnoge značajne ličnosti hrvatske politike došle na njegovu sahranu i uputile, vjerujem iskrene, telegrame sućuti, događaji su se odvijali po nama danas poznatom redu. Eparhija nije imala svog episkopa sve do 1999. godine.

Nikanor Bogunović je zamijenio Simeona.

  • Tako je. On je imao drugačiji temperament i razmišljao je drugačije od svog prethodnika. Da je vladika Simeon poživio, sigurno je da nikad ne bi napustio Karlovac. Vjerujem da bi ga poštedjele obje vojske. Dva dana pred smrt je služio u Gomirju. Držao je besjedu kada je rekao da dolazi vrijeme kada će opet Sava, Kupa i Korana biti državne granice. „Molim se Bogu da to ne dočekam, i neću, ali ćete vi”, poručio je tada. Predosjećao je razvoj događaja. No, ništa o incidentima i događajima u Hrvatskoj nije govorio izravno. Jedino jednom nije htio prisustvovati božićnom prijemu u Zagrebu iz solidarnosti s drugim episkopima, pa je poslao izaslanika. Niti za masovnog pokreta, to jest Hrvatskog proljeća, nije iznosio izričite stavove o tim gibanjima. Rekao je da su to jednostavno teška vremena i da nema, hvala Bogu, problema. Bio je prava ličnost u pravo vrijeme. Zanimljiva je njegova suradnja s katolicima. Imamo nekoliko zgrada koje su nam zidali studenti rimokatolici i protestanti. Vladika je bio stipendist Svjetskog saveza crkava i tu je stekao mnoga poznanstva. Kada su se obnavljali manastir u Gomirju i zidala crkva u Lici, ti su studenti pomagali. Jedan belgijski samostan je skupio ogroman prilog za obnovu ličkih crkvi.

Je li pjevao u zboru?

  • Jest kao đak i student. Imao je lijep glas. Čak je kao student s korom došao 1937. godine u Zagreb i tada je obišao ove krajeve. Kao student je dosta pisao članke, rasprave i prikaze. Uspio sam upoznati njegovog đaka iz gimnazije. Ispričao mi je da su Simeona svake nedjelje obilazili đaci da ga slušaju na Kalemegdanu nakon što je vjeronauk izbačen iz škola.

Što je vladikina ostavština?

  • Sve što je imao poklonio je Eparhiji. Riječ je o biblioteci s više od četiri tisuće naslova. Većim dijelom je uništena miniranjem. Uspio sam pronaći dosta literature na njemačkom jeziku i dosta povijesti i poezije. Bio je u dobrim odnosima s Isidorom Sekulić i Desankom Maksimović. Vodio je oštre rasprave s Miroslavom Krležom. Bio je vrlo popularan u društvenim krugovima i sam za sebe je kazao da za njega nije karakteristična uobičajena manastirska samoća, mada je živio strogim monaškim životom. Malo je jeo, većinom je sam sebi kuhao, najviše je štedio na sebi i bio je dostojanstvena ličnost.

Kojom prilikom je polemizirao s Krležom?

  • Već je pisac bio obolio. Polemizirali su po pitanju jezika. Igrana serija o Nikoli Tesli, u kojemu izumitelja glumi Rade Šerbedžija, snimana je u Karlovcu, a vladika i Radeka su se potrudili da svim glumcima pomognu. Nakon snimanja su se svi družili u vladičanskom dvoru i sa svima njima je ostao u kontaktu. Likovni umjetnik Milić od Mačve je također bio u dobrim odnosima sa Simeonom. Dosta pripadnika srbijanske društvene elite koji su vojsku služili u Karlovcu je možda bilo najviše povezano s vladikom Simeonom. Šteta je što su arhivi nesređeni i što se nije više saznalo.

*objavljeno na P-portalu