Mirjana Duduković: Ne pada se niz stepenice

„Jedne večeri na medenom mjesecu je sve krenulo nizbrdo. Tri dana nakon vjenčanja me moj muž udario šakom u trbuh bez razloga. Pala sam na krevet i počela plakati, a nakon par minuta se počeo ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Otkako sam se zaposlila, svaki dan u braku mi je bivao sve gori, bilo je batina, ljubomornih ispada, poniženja i uvreda, ali sam to trpjela jer sam ga voljela i opraštala sam mu“, glasi dio svjedočanstva jedne od niza žena koje su odlučile na stranicama brošure koju je izdala Ženska grupa Karlovac Korak podijeliti svoja gorka iskustva. S predsjednicom Mirjanom Duduković spikamo povodom Međunarodnog dana protiv nasilja nad ženama, koji je obilježen 25. studenog,

Primjećujem nekoliko obrazaca u potresnim svjedočanstvima koja ste objavili, a najupečatljiviji je onaj po kojemu nasilnici nagovore svoje supruge, nakon što su se udaljile od njih, da im oproste i da ih prihvate natrag u život, da su se promijenili, mada se u pravilu nikada ne promijene.

U pravilu se ne mijenja to ponašanje jer nasilnici to ne žele. Način ponašanja nasilnika ili žrtve je model koji su izabrali. Žalosno je to, ali je tako. O svatko bira način ponašanja. Ako nasilnik želi raditi na sebi, može promijeniti svoj način ponašanja. No, gotovo se nitko od njih ne želi promijeniti i ne žele raditi na sebi jer uvijek tvrde da nisu krivi, nego da su bili izazvani, isprovocirani, pa su onda „umlatili“ ženu, da se tako jednostavnim riječima izrazim. To je najveći problem.

Zašto su muškarci nasilni prema ženama?

Slučajevi se razlikuju, međutim, da bi se mogao dati precizan odgovor, valja raditi s nasilnikom, a za to su potrebni posebni stručnjaci. Nasilnik također mora pristati da netko s njime radi, kako bi uvidio probleme u svom ponašanju.

Postoje li istraživanja na tu temu?

Postoje. Najžalosnije je što većina nasilnika dolazi iz nasilničkih obitelji, pa su kao djeca usvojili takav način života i ponašanja. U nasilničkim obiteljima muška djeca preuzimaju ulogu oca, a ženska majke. Treba reagirati prilikom samoga uočavanja nasilja, na samome početku. Ako muška djeca ostaju u nasilničkoj obitelji, poprimit će očeve nasilničke manire i u startu odgajamo nasilnu osobu, odnosno, ako je riječ o ženskoj djeci koja preuzimaju uloge majki, odgajamo žrtvu – ona će kao žrtva bit naviknuta da bira partnera koji je nasilan poput njezinog oca. Pitamo žene koje dođu u skloništa što je uzrok nasilnog ponašanja, a odgovaraju u većini slučajeva da je to alkohol, no, ako je tako, ako muškarac mora biti nasilan, zašto ne prebije kolegu s kojim se opija? Neće to učiniti zato što zna da nije jači, pa će dobiti batina i iz tog razloga će se iskaliti na ženi i djeci.

Je li to kukavičluk?

Jest, a taj kukavičluk stvara velike probleme u društvu jer žena koja je žrtva ne može biti normalna radnica, zaposlenica bilo gdje, ne može dati najviše od sebe.

Je li nasilje neka vrst ovisnosti? Ako nasilnik prvi puta vidi da može, može li razviti ovisnost o toj moći?

Ne bih mogla svrstati nasilje pod ovisnost jer ovisnici ne vladaju svojim postupcima, za razliku od nasilnika. Može biti ovisnik, ako mu je to jednostavnije, no, ako želi, može prestati s nasilničkim ponašanjem.

Kako prepoznati nasilje u okolini? Primjerice, malograđanin sam i kao takav se ne želim upuštati u tuđe privatne odnose. Ako čujem galamu kod susjeda, ne mogu znati kakva je, zašto nastaje. Ako pretpostavim da je riječ o nasilju, pa prijavim, a nije, narušit ću trajno odnos sa susjedom. Isto tako, da i jest riječ o nasilju, on će se brzo vratiti doma, pa ću opet imati problem s njime, a i njegova žena će možda držati njegovu stranu. Dakle, teško se odlučiti intervenirati.

Nasilje u obitelji nije samo problem te obitelji i ima utjecaja izvan vrata njihovog doma. Svatko tko primijeti nasilje, može ga anonimno prijaviti policiji koja će izaći na teren.

Vjerojatno nije teško ustanoviti tko je anonimni prijavitelj.

Nije. Teško je biti objektivan jer, ako svakoga dana ili svakih nekoliko dana čujete viku iz susjednog stana morate znati da to nije vika koja nastaje iz čista mira, nego u nasilnom kontekstu. Trebalo bi to prijaviti jer je to problem čitavog društva, a ne samo te obitelji.

Na koje još znakove nasilja, osim vike, trebamo obratiti pozornost?

Posljedice fizičkog nasilja su vidljive – žena ima modricu, a susjedima će, naravno, kazati da je pala niz stepenice, da se lupila u vrata ili ormar, no vidi se da to nije istina, a to pogotovo vide liječnici u slučaju kada žena završi na hitnoj medicinskoj pomoći – oni vide je li ozljeda nastala uslijed pada ili udarca.

Pasti niz stepenice je priča za malu djecu.

Naravno, to je jasno i stručnjacima i laicima.

Koliko se često pada niz stepenice uopće?

Jako rijetko, ali, kada, ako bismo procjenjivali po podacima koliko često se tvrdi da se to događa, to bi bio vrlo raširen fenomen.

Prostorije Koraka su na drugom katu. Je li netko ikada pao niz stepenice?

Već sedamnaest godina hodam tim stubištem i nisam nikada pala niti je pala bilo koja stranka. Apeliram na sve koji imaju saznanja, a pogotovo ako vide čin nasilja, da se jave policiji. Važnije je prijaviti nasilje, nego se plašiti toga da se zamjerite susjedu.

A što ako smo krivo procijenili i ako se ne radi o nasilju?

Ne vjerujem da ćete pozvati policiju prvi puta kada čujete viku iz stana. No, ako je čujete učestalo, nešto se događa. Možda ona njega tuče.

Ima li i toga?

Jako malo. I žene su nasilne, ali u manjem postotku.

Nasilje treba osuditi, bez obzira tko ga vrši.

Tako je. Na policiji je da utvrdi o čemu se radi i tko to radi. Još se nije dogodilo da je netko prijavio nasilje, a da se ono nije dogodilo, pa ne vjerujem da ćete napraviti pogrešku, ako prijavite.

Dakle, u pravilu ljudi prijavljuju kada su sto posto sigurni.

Tako je.

Koliko ljudi prijavljuje nasilje?

Jako malo.

Zato što su malograđani poput mene?

Upravo zato što se ne žele „petljati u tuđu obitelj“, kako vole kazati. No, ponavljam, nije u pitanju samo tuđa obitelj, nego naše društvo, a svi smo odgovorni za njega i njegovo poboljšanje.

Koje su najčešće sankcije za nasilnika?

Najčešće je riječ o financijskoj kazni, no ona je minimalna, ako je riječ o prvoj prijavi. U prosjeku, protekne, po statističkim pokazateljima, deset godina nasilničkog ponašanja prije no što žena prijavi nasilje, što je katastrofalno jer treba dvostruko toliko da djeca odgojena u tom ozračju steknu drukčiji model shvaćanja i ponašanja. Imala sam slučaj da je na Karlovačkim danima piva mladić pretukao djevojku toliko da je sva crna bila. „Obećao je da me više neće tući“, kazala je nakon par dana i vratila mu se.

Je li se onda vratila opet Vama?

Bila je opet.

Je li se onda opet vratila njemu?

Da, nema tu promjene. Uvijek će obećavati da neće više, a „najbolje“ je kada kaže da ga je izazvala, isprovocirala i da je morao reagirati.

Kako to da se žene uporno vraćaju nasilnicima?

U većini slučajeva je u pitanju ekonomska ovisnost o nasilniku. Većina žena koje trpe nasilje ne radi. Kao razlog trpljenja nasilja navode nerijetko i to da se brinu za djecu, pa kalkuliraju da će napustiti supruga tek kada se djeca osamostale. No, tada je već kasno – žena je psihički tada toliko nestabilna da sama ne zna što želi od života. Imali smo jednu ženu u skloništu staru 72 godine – pola stoljeća je trpjela muževljevo nasilje fizičko, ekonomsko, seksualno i ino. Strašno je što je doživljavala.

Što ju je motiviralo da se nakon pola stoljeća udalji od supruga?

Potaknulo ju je to što je njezin suprug njihovog sina izbacio iz kuće koji je imao zloćudni tumor nakon što im je već preminuo prvi sin. Žena se nije mogla pomiriti s time da joj sin na umoru, pored vlastite kuće, mora biti podstanar. Dakle, niti ovoga put nije razmišljala o sebi i svojoj dobrobiti, nego o drugome.

Je li nasilje u obitelji prisutnije u siromašnim slojevima društva?

Tu su također pogrešne pretpostavke na djelu. Smatra se da obrazovane žene koje su ekonomski neovisne o nasilniku nasilje neće trpjeti, no imaju druge razloge za trpljenje – sramota ih je priznati da su odabrale krivog partnera. Pate više od psihičkog nego od fizičkog nasilja. „Radije bih da me istuče jednom mjesečno nego što mi svakodnevno broji i što moram stalno trpjeti“, često kažu žene i ja im vjerujem. Imali smo visokoobrazovanih žena koje su kod nas tražile psihološku pomoć, a bile su liječnice, diplomatkinje…

Jasno je da je toga u svim slojevima društva, no ima li nasilja više među sirotinjom?

Teško mi je to kazati. Sirotinje je više bilo ranije na ruralnim područjima, a rekla bih da se danas bolje živi na selu nego u skupom gradu. No, ruralna područja jesu problem jer žene ne prijavljuju nasilje i na selu je „normalno“ da muž namlati ženu, a da ne govorim o vrijeđanju. Žene na selu su sretne, ako ih se ne zlostavlja fizički. No, i u ruralnim područjima radimo pomake nabolje. Naše letke smo ostavili u ambulantama, poštanskim uredima, Crvenom križu i drugdje i žene su se počele interesirati, pitale su nas za pojedine slučajeve radi li se o nasilju i slično. Malo su progledale, ali je i dalje jako puno nasilja. Najžalosnije je da toga ima i u školama.

Djelujete li i tamo?

Radimo edukacije po osnovnim i srednjim školama na kojima djecu upoznajemo s time što je nasilje, koje vrste nasilja postoje i što je normalno, a što nenormalno ponašanje. Dolazimo do saznanja da velik broj djece u srednjoj školi neke vrste nasilja uopće ne smatraju nasiljem.

Možete li navesti primjer?

Lupiti po stražnjici, primjerice, povući za kosu, nazvati je pogrdnim izrazom, ako ima koji kilogram viška, kazati da su obučene kao žene s ulice i slično.

U Sjedinjenim Državama je javnost posljednjih mjeseci postala izuzetno senzibilizirana na slučajeve odnosa prema ženama koji su se donedavno smatrali normalnima – lupiti po stražnjici, nenadano poljubiti i slično.

Je li tendencija takva da će se i pogrešan pogled smatrati nasiljem?

Ne treba ići tako daleko. Zadržimo se na normalnim uvjetima života.

Netko je jednostavno bio kreten, pa je pljusnuo ženu po stražnjici i sada mu je zbog toga uništena karijera. Nije li to pretjerano?

Osoba koja je u javnom životu mora jako dobro paziti na svoje ponašanje. Treba prvo shvatiti da se ne radi ono što ne želiš da se tebi uradi. Ako je netko veliki menadžer koji zlostavlja tajnicu, neka mu bude uništena karijera. Ako se lijepo obukla, pa je „skida pogledom“ bez riječi, hajde sad budi pametan pa kaži nešto na tu temu…

Ako je pohvali da dobro izgleda, je li to već nasilno?

Ovisi kako se kaže. Teško je biti pametan pa kazati što je ispravno.

Ili ako kaže: „Danas užasno izgledaš“?

Pa ne bih baš tako kazala, radije: „Je li ti se nešto dogodilo? Je li sve u redu?“. To je malo drukčiji način.

To je pristojniji pristup, a ovaj prvi je izravniji, što ne znači da nije dobronamjeran.

Možete pohvaliti neku ženu na ulici da super izgleda, no pitanje je kako ste to učinili. Točno se osjeti način na koji se nekome nešto kaže.

Ako radnik na skeli zviždi za prolaznicom?

Kažu da niti to nije u redu. Otišli smo daleko u svemu tome u razgovoru.

Tražimo granicu.

Jako je teško odrediti granicu. Usredotočila bih se na slučajeve u kojima nedvojbeno govorimo o nasilju i na to da se sve poduzme kako bi se ono suzbilo i da se spriječi najgore, a to je ubojstvo žene. U tom slučaju tada više nema pomoći i tada uzalud tražimo krivce jer smo svi napravili propust.

Koje slučajeve pamtite?

Pamtim invalidnu osobu u kolicima nad kojom je suprug vršio nasilje. Bila je kod nas smještena, no od nas je otišla na vlastiti zahtjev. Vratila se u stan odakle je došla, no i dalje je vjerojatno trpjela nasilje jer se žena bacila u vodu s kolicima i utopila. Kada je otišla iz skloništa obavijestile smo sve institucije koje su trebale nastaviti voditi brigu o njoj, no mislim da nitko nije shvatio da je žena na takvoj razini da odlučuje hoće li živjeti. Teško mi je kada se toga sjetim. U skloništu smo imali jednu ženu koja je doživljavala fizičko, psihičko i seksualno nasilje, bila je podvođena… To su strašne životne situacije. Došla nam je u sklonište sa 42 kilograma tjelesne težine. U tom su slučaju institucije učinile sve potrebno. Nasilnik je osuđen na devet godina zatvora. Istražni sudac je zaključio da ženi ne može jamčiti sigurnost u njezinoj županiji, pa je došao ovdje da je ispita – uzeo je jednu izjavu koja se dalje prenosila, pa žena nije morala više puta ponavljati isto. Kada se takvim putem krene i kada institucije shvate ozbiljnost i odrade sve što mogu, rezultat je vidljiv.

Kako je ta žena sada?

Super. Od nas je otišla prije 14 godina. Svake godine za Novu godinu pošalje razglednicu. I dalje ima loših slučajeva puno, a dobrih jako malo. Pitam se zašto je tako.

Kakav je na ovom području zakonski i institucionalni okvir?

Zakoni i ostali propisi koje moramo provoditi su dobri jer niti jedan zakon ili pravilnik ne može predvidjeti svaku situaciju, no jako je važno da svi koji rade u institucijama i koji se brinu za žrtve bilo koje vrste nasilja najprije moraju biti dobre osobe, a tek potom tumači tog slova na papiru. Ako za isti slučaj jedan sud presudi ovako, drugi onako, jedan centar napravi ovo, drugi ono, pitam se što u tom zakonu kojega sam i ja pročitala piše, odnosno zašto ga institucije jednako ne čitaju. To je za mene neprihvatljivo. Ako jedan sud napiše za ženu da je smještena u tajnom skloništu, a ne napiše adresu, to je super, jer isto sudsko rješenje dobiva i nasilnik. No, drugi sud napiše da je dostavljeno ženi u „Korak“, Karlovac, Vladka Mačeka 6, te rješenje pošalje nasilniku koji će doći ovdje, a nemamo zaštitara, to ste vidjeli kada ste dolazili. Kod nas može svatko doći.

Što naprave kada dođu?

Imala sam slučaj kada mi je došla osoba koja je u zaštitarskoj službi, a bila je naoružana. Što da radim s njim?

Što ste napravili?

Potvrđivala sam sve što je rekao, ali sam mlađim kolegicama rekla da se maknu iz ureda. Naposljetku se dobro završilo, ponudila sam ga kavom i sokom. Sklonište u Karlovcu je na tajnoj adresi i moramo paziti da tako ostane.

Nema smisla da pitam za adresu?

Nema, zato sklonište i jest tajno.

Koliko je žena sada tamo?

Šest. Inače, po rješenju Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike možemo u jednom trenutku smjestiti 15 osoba. U prosjeku, kroz sklonište prođe godišnje 70 osoba, što žena, što djece. Dakle, ako primimo ženu sa četvoro djece, odmah računate pet osoba, a možemo ih imati deset koje imaju jedno ili nijedno dijete.

Kada se jave u „Korak“, koje usluge dobiju, koliko se mogu zadržati?

Imamo u svom djelokrugu SOS telefon koji radi 24 sata.

Koji je njegov broj?

Taj broj glasi 655-925 i tu se uvijek može dobiti bilo koja informacija povezana s nasiljem.

Osim adrese skloništa.

To ne može nitko dobiti. Imamo savjetovalište u uredu u koje se može doći i nenajavljeno. Osim toga, radimo edukativne programe za nezaposlene žene i po osnovnim i srednjim školama u vezi nasilja. Provodimo po srednjim školama u Karlovačkoj županiji projekt „Tolerancija na full jer nasilje nije cool“. Imamo jako dobar odaziv. Iz svake srednje škole ćemo po dvoje učenika i učenica obrazovati za edukatore koji će nastaviti držati predavanja o nasilju. Imamo jako puno zainteresiranih, više nego što smo mislili, pa ćemo tako početi, jer smo to radili već jedne godine i to se pokazalo najuspješnijim. Drugačije je kada vršnjaci pričaju svojim vršnjacima, nego kada mi dođemo. Imali smo dobrih rezultata s europskim projektima prilikom čega smo uspjeli dosta žena zaposliti.

Na kojim poslovima?

Ovisno o njihovoj struci. Hrvatski zavod za zapošljavanje nam je bio partner u projektu. Dobili smo podatke o tim ženama i sve koje su htjele ući u projekt, bez obzira na struku, volontirale su potom, temeljem ugovora koje smo imali s poslodavcima na području Karlovačke županije po kojemu smo mi plaćali naknadu za njihov rad, a tvrtke su kasnije procjenjivale trebaju li im te osobe. To se pokazalo dobrim jer je 60 posto žena ostalo raditi, jer su se pokazale dobrim radnicama, a prije toga su bile i po deset godina nezaposlene.

Sjajno.

Imali smo za ruralna područja Karlovačke županije obuku žena koje imaju obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo ili su članice nekog OPG-a, za mljekaricu-siraricu, za voćarstvo, za vođenje knjigovodstva za OPG… Imali smo dobar odaziv. Edukacije su se odvijale u Tehnološko-kemijskoj školi Karlovac. U mini siranama su naučile puno toga raditi i vidim da su te žene uspješne.

Koliko se može zadržati u skloništu?

Do godine dana. Imamo još jedan vid smještaja – sklopili smo ugovor o korištenju gradskog stana kojega smo u sklopu europskog projekta opremili i u njemu žene mogu boraviti do godinu dana nakon što izađu iz skloništa. Ne plaćaju Koraku najam, nego samo podmiruju režije.

Je li taj jedan stan dovoljan?

Nije, ali je veliki početak i napredak jer ima žena koje su ih Karlovca, pa se iz straha od nasilnika žele maknuti odavde. Ako se žena i razvede, ne riješi se nasilnika, ako on to ne želi.

Ako su oboje iz istoga grada, susreću se na ulici?

Da. Ima ih koji mogu uspostaviti normalan kontakt, pa se dogovaraju oko djece i drugoga, ali je to u malome postotku tako. Većinom je onako kako sud odredi.

Pamtite li jedan slučaj u kojemu je nasilnik prestao biti nasilan?

Pamtim nekoliko slučajeva u kojima je bilo teško ustanoviti što se događa. Davne 2001. godine, kada sam se počela baviti ovim poslom, imali smo visokoobrazovni bračni par. Oboje su bili liječnici. Žena je došla izluđena. Predložili smo dođu zajedno na razgovor. Prvo je žena bila u savjetovalištu, a onda se i on odazvao našem pozivu. Popričali smo s njime, a nakon toga smo imali razgovor s njima skupa. Žena se vratila doma, a taj čovjek je dolazio i kasnije u „Korak“ zahvaljivati nam jer mu, kako je rekao, brak nikada nije bio bolji. Nedostajao im je, dakle, samo razgovor o braku, obvezama i ponašanju. Nisu se mogli usuglasiti u svojim mišljenjima, nitko od njih nije popuštao, a bila je riječ o sitnicama. Trebao im je samo moderator i netko tko će ih potaknuti na dogovor. To je fantastično. Takvi nas slučajevi tjeraju da i dalje ovo radimo. Optužuju nas da nam je cilj da se svi razvedu, a nije, nego samo da se živi bez nasilja.

Kakvog su duha žene koje Vam se obrate? Opuste li se s vremenom? Mogu li koristiti crni humor kao terapiju?

Ne. Kada završe u skloništu, ženama treba barem nekoliko mjeseci da se priviknu na nov način života, na suživot s ostalim ženama, a tek se onda postepeno otvaraju i počinju pričati o svojim situacijama. Kada dobijemo ženu koja je godinama zlostavljana, unatoč tome što od Centra za socijalnu skrb dobijemo anamnezu, punu sliku onoga što je prošla dobijemo tek od nje same kasnije. U anamnezi ne piše pola toga. Žene se teško otvaraju.

Jeste li zadovoljni radom Centra za socijalnu skrb?

Kako kada, uvijek imam nekakvih prigovora.

Rade li stručno?

Teško je to kazati. Uvijek od njih slušam da imaju jako puno stranaka i obveza s papirologijom, no to mi ne može biti opravdanje za to da se posao ne odradi do kraja.

Žene se, dakle, teško otvaraju.

Nema baš pravila, sve ovisi o karakteru svake žene pojedinačno. Neka kada dođe počne galamiti i vikati na druge žene jer je živjela u ambijentu u kojemu se uvijek morala s nekime nadvikivati. Druga dođe pa samo šuti, zabije se u jedan kut i bude mirna, a pogotovo se tako ponašaju one koje dođu bez djece. One koje dođu s djecom počnu spremati i kuhati da nadoknade ono što im je nedostajalo dok su bili doma. Neke jednostavno kuhaju samo kad moraju. Dakle, nema nekih pravila.

Koje oblika potpore primate i od kojih institucija?

U naše sklonište žene mogu doći na svoju inicijativu, na inicijativu Centra za socijalnu skrb, na poziv policije. Međutim, k nama žene ne dolaze po uputnicama kao što je to slučaj kod institucionalnih skloništa koje je država otvorila. Centar kada smješta u Dom za djecu i odrasle, žrtve obiteljskog nasilja „Duga“ u Zagrebu ili u Caritasov dom, izdaje za to rješenje, pa za svaki mjesec boravka po osobi ministarstvo plaća tom skloništu. Nama se ništa ne plaća po osobi, nego imamo trogodišnje programe od ministarstva, Grada Karlovca i Karlovačke županije. Međutim, ta financiranja pokrivaju 60 posto naših potreba, pa moramo još jako puno projekata odraditi i radnog vremena uložiti da bismo zaokružili proračun i mogli funkcionirati. Naše radno vrijeme ne traje osam sati, nego više.

Imate li privatnog donatora koji Vam pomaže?

Nemamo. Primamo jedino donacije u polovnoj garderobi, od Crvenog križa dobijemo robu koju imaju viška, primjerice voće i čajeve koje smo sada zadnje dobili.

Jesu li u Centru za socijalnu skrb empatični?

Baš i nisu.

Hladni su?

Jesu, a čini mi se da više važnosti daju nasilnicima nego žrtvama koje se uvijek upozorava što moraju napraviti, no s kojim pravom?

A što mora nasilnik?

Ne znam, sva je prilika da se službenici Centra za socijalnu skrb nasilnika boje pa im popuštaju.

Razgovarate li o tome s odgovornima?

U Karlovcu sa Centrom i policijom imamo dobru suradnju, u tome smo uspjeli. No, primamo žene sa cijelog područja Hrvatske, pa nailazimo na takve nelogičnosti zbog kojih čovjek prolupa i za kojih nema opravdanja.

Je li Vam sada lakše kada je resorna ministrica Nada Murganić iz Karlovca?

Ne znam što bih Vam rekla.

Je li bila tu?

S njom smo počeli surađivati još dok je bila ravnateljica Doma za starije i nemoćne osobe „Sveti Antun“. Na našim europskim projektima je bila predavačica za žene koje su htjele biti njegovateljice i skrbiti se za starije i nemoćne, gerontodomaćice. Postoje žene koje su dobile posao za kojih je obučila. Ministrica dolazi s terena, iz naroda i jako dobro poznaje problematiku. No, pitanje je koliko će imati odriješene ruke da sprovede što treba.

A što treba provesti, što biste joj sugerirali?

Da nastavi kao što je radila u Karlovcu. Ima empatiju prema potrebitima i može puno napraviti. Kao prvi korak bi trebalo potpisati i provoditi takozvanu Istambulsku konvenciju.

Zahtijevate li to u muškom, ženskom ili srednjem rodu?

Problem su rod i spol, da. Neka se dokument samo potpiše.

Zašto je ta konvencija bitna?

Zato što točno navodi kakve su sankcije za nasilnike, koja prava ima žrtva, koje obveze imaju država i lokalne vlasti… S tim aktom znamo koliko mora biti skloništa po broju stanovnika, tko ih treba financirati, što je najveća boljka, i slično. Sedam je nevladinih udruga sa skloništem i mi smo najbolji servis državi, jer, kada razmislim koliko stoji institucionalno sklonište, a koliko naše, moglo bi nas biti deset puta više.

Nedostaje li što skloništu?

Morat ćemo mijenjati lokaciju zato što…

…svi znaju gdje je?

Primjerice, znam gdje je sklonište. Je li to problematično?

Nije problematično što normalne osobe znaju lokaciju.

Otom-potom koliko sam normalan.

Problem je, ako nasilnik zna lokaciju.

Jeste li primijetili da previše ljudi zna gdje je sklonište?

Jesam. Neki koji ne bi trebali reći gdje je, nekada to izlanu. Problem je što u našem sustavu nisu predviđene velike sankcije za one koji se jednom primaknu skloništu. Kada bi bilo kazni, ne bi se drugi put primaknuo.

Može slučajno nabasati na sklonište.

Ali ne može ući, a imamo i nadzorne kamere koje smo prijavili policiji. Na mobitelu mogu gledati što snimaju. Osigurali smo se. Bila sam prije godinu i pol dana na Islandu da obiđem sklonište – imaju jedno i ono im je dovoljno. Nije na tajnoj adresi i nije ograđeno. Kada su otvorili to sklonište, bilo je par pokušaja da se uđe neovlašteno unutra, ali od tada više nikada.

Ovdje se pokušavalo?

Jesu.

Tko?

Ne znam, jer nismo imali kamere. Lupao je netko po vratima zbog čega smo zvali policiju koja je došla u roku nekoliko minuta. Onih koji su lupali više nije bilo tada.

Na čemu radite?

Na projektu u suradnji sa Centrom za socijalnu skrb koji će omogućiti parovima da zajedno polaze našu edukaciju kako bismo radili i sa žrtvom i s nasilnikom. Želim vidjeti kako socijalni radnici to rade, to me živo zanima.

Jeste li naišli na nasilje u istospolnim zajednicama?

Nisam imala takvu prijavu. Naravno da bih pružila pomoć bilo kome. Bila sam na raznim edukacijama na kojima se govorilo o tome. Nemam nikakvih predrasuda.

Ponašaju li se nasilnici u istospolnim zajednicama kao i u raznospolnim?

Vjerojatno da. Ne mogu tvrditi ništa sa sigurnošću jer s time nemam iskustva.

Pripremate li i dalje europske projekte?

Ne propuštamo natječaje. Uvijek gledamo kako se prijaviti, a sve u cilju da pomognemo žrtvama nasilja. Širimo i djelokrug rada. Upravo smo se javili na natječaj kao jedan od partnera provoditelja preko Ministarstva pravosuđa za podršku i pratnju svim žrtvama i svjedocima kaznenih djela na županijskim i općinskim sudovima, a pokrivat ćemo Karlovačku i Ličko-senjsku županiju.

Koliko „Korak“ ima zaposlenih?

Sedam. Predsjednica sam udruge i voditeljica savjetovališta, a radim i na drugim projektima edukativne programe. Imamo voditeljicu skloništa i socijalnu radnicu koja radi u skloništu, psihologicu koja nam je zaposlena na projektu kojeg radimo sa zlostavljačima i žrtvama, pravnicu, koja je voditeljica jednog drugog projekta, administratoricu koja radi pola radnog vremena ovdje, pola u skloništu kao pomoćna djelatnica, te dvije vanjske suradnice – još jednu psihologicu koja radi u skloništu sa ženama i djecom te pravnicu koja zastupa žene na sudu, što je njima besplatno jer pokrivamo trošak.

Nasilje ne treba trpjeti, nego se obratiti Koraku i potražiti pomoć.

Tako je. Nasilje nikada neće prestati samo od sebe. Svim nasilnicima bih poručila da dobro razmisle prije no što dignu ruku na ženu.

Nasilnici prije ili kasnije završe loše u životu.

Da. Bili su i ratovi, pa se opet moralo sjesti za stol. Tako i u svakoj obitelji se treba pokušati dogovoriti. Gdje postoji volja, bit će i uspjeha u dogovoru. Apeliram na sve da pričaju, pa i galame, ali neka se dogovore. Ako im treba psihološka pomoć, neka nam se obrate. Dapače, drago nam je ako nam se obrate muškarci s molbom da im pomognemo da isprave svoje živote.

No, ako je odnos loš, na njemu ne treba insistirati.

Tako je.

Vidimo nerijetko u svjedočanstvima da žena pristaje na nasilje „kako bi očuvala obitelj“?

A što čuva? Ono što ne valja, i to je problem.

Dakle, ne treba insistirati na braku – ako ne ide, ne ide.

Treba priznati da svaka veza ne treba biti za cijeli život. Imamo mladih žena koje dođu i pitaju se što da rade sada kada nisu više u braku, a još je život pred njima, neke su mlađe od moje djece.

Ali i da nije, kao u slučaju spomenute gospođe koja je bila 50 godina u braku s nasilnikom, nije u redu da trpi zlostavljanje?

Tako je. Davala je izjavu za neke novine i rekla da više niti u grob neće s njime leći. Pola stoljeća je trpjela nasilje i sada je donijela odluku, no je li trebala toliko čekati? Imamo u skloništu sada dvije djevojčice koje kažu da im je sada lijepo, jer nitko ne viče. Pogodi te to što kaže petogodišnja curica tako nešto. Tko ima pravo dijete tako traumatizirati? Nitko.

*objavljeno na Aktiviraj Karlovac