“Dao je društvu sve što je mogao. Nije se nikada bavio politikom. Na poslu je upražnjavao svoju potrebu za društvenošću. Poštovao je i psa i čovjeka i nije stvarao neprijatelje. Bio je pretjerano skroman i samozatajan. Nikada se nije hvalio, pa sam za neke njegove uspjehe saznala tek na njegovoj sahrani”, kaže za svoga pokojnog supruga Dragutina Škrtića Ana Car Škrtić.
A njegovi uspjesi su bili uistinu veliki. Nedavno preminuli diplomirani inženjer građevinarstva postignuća je ostvario vjerno se služeći svojim šiberom – alatom za računanje. Njime je skupa s kolegom, prijateljem i kumom Zvonimirom Jurešom izračunao statiku nekih od najviših zgrada u Hrvatskoj. Jedna od njih je i svima znana “Zagrepčanka” na Savskoj cesti u Zagrebu, koju su projektirali arhitekti Slavko Jelinek i Berislav Vinković. Šiber je Škrtić koristio i kada su se uvelike počela koristiti računala. Stoga nije čudno da je zbog te vjernosti osnovnom alatu, za kojeg mnogi kažu da je nepoznanica mladim stručnjacima, dobio nadimak Šiber.
“Volio je na terasi zapaliti cigaretu, te popiti kavu ili pivo i uživati u pogledu”, kaže A. Car Škrtić dok nam pokazuje veliku terasu na vrhu jedne od zgrada u Grabriku.
Terasa je sastavni dio njihovog stana na posljednjem katu nebodera. S nje je inženjer Škrtić uistinu imao što vidjeti – svoje djelo i djelo svojih kolega na dlanu. Primjerice, Luščić, karlovačku četvrt u kojoj je radio statiku za većinu zgrada.
Jureša i Škrtić svoje su karijere i ugled koji je uvelike premašivao granice Karlovca izgradili u tvrtki “AGI-46”. Nekoć je taj projektantski biro – do privatizacije 1996. godine – bio jedan od najuglednijih u Hrvatskoj. Zajednička sjećanja i ponos na postignuto i dalje, 20 godina nakon propasti tvrtke, preživjele zaposlenike “AGI”-a povezuje, pa se često i okupe povodom obljetnica. Kroz tu su tvrtku prošle generacije arhitekata, građevinara i stručnjaka ostalih zvanja. Na postignuto uistinu mogu biti ponosni jer ono obuhvaća čitav niz objekata i kompleksa kao što su Školska sportska dvorana “Mladost” u Karlovcu, Dvorana mladosti u Rijeci, bazenski kompleks u Topuskom, čitav niz nebodera u Novom Zagrebu, na Trešnjevci, u Veslačkoj ulici, zgrada “Tekstilke” u Karlovcu, pa tvornički kompleksi poput “Korduna”, “Karlovačke pivovare”, “Vunatexa”, “Velebita”, tvornice “Ivo Marinković”, tvornice “Josip Kraš”, Pamučne industrije “Duga Resa”, zgrada Elektre Karlovac, ali i hoteli “Marin” u Selcu i “Panorama” u Zagrebu, “Korana” u Karlovcu, zgrada “Standard konfekcije” u Subotici, škole u Karlovcu, Dugoj Resi, Rečici, Mahičnu…
“Nerazdvojni tandem Dragec – Zvonko naprosto melju sve veće i značajnije projektne zadatke. Za Drageca nisu postojali mali ili veći zadaci – istim poslovnim zalaganjem rješava statike tornjeva i malih obiteljskih kućica”, prisjeća se Đurđica Lipovšćak, arhitektica koja je također radila u tvrtki “AGI-46”.
Taj je biro, uz “Urbanis”, bio najvažniji kojeg je Karlovac imao i priča o karlovačkoj arhitekturi i urbanizmu je nepostojeća bez te dvije tvrtke. Najveća razlika je bila u tome što je “AGI-46” imao urede i u Zagrebu. Prvotno je bio projektantski biro u sklopu Građevinskog poduzeća “Temelj”, da bi se osamostalio kao Projektni biro “Karlovac”, a poslije preimenovao u “AGI-46”. Osnivači su arhitekti Vladimir Pažin, prvi direktor tvrtke, i Dragutin Dvornik s tehničarima Alfonsom Catinellijem i Rejnerom Libišem, a pridružuju im se arhitekti Mladen Malović i Stanko Kočevar.
Prijelomni događaj u razvoju tvrtke bio je dolazak arhitekta Jelineka i otvaranje zagrebačkog ureda. Jelinek se pokazao izuzetno kvalitetnim i plodnim arhitektom koji je umnogome obilježio poslijeratnu zagrebačku arhitekturu upravo kao zaposlenik karlovačke tvrtke “AGI-46”, a 2004. godine je dobio i državnu nagradu za životno djelo “Vladimir Nazor”.
Jureša pripada drugoj generaciji “agića”, kako se međusobno zovu, a Škrtić trećoj. Jureša je došao “u valu” od 1957. do 1961. godine s arhitekticom Nadom Šrepel-Kundić, dok je Škrtić stigao “u valu” od 1960. do 1971. godine kada i arhitekti Marijan Žugčić, Vinković, Božidar Lapaine, Ive Linard, Frane Dučić, Branko Križanić, Mladen Bišćan, Stjepan Krajač, Mate Zakarija, Đ. Lipovšćak, Dražen Posavec i Dragutin Medvedec.
“Otkako je Škrtić došao u tvrtku stalno radimo skupa, do umirovljenja. Nikad među nama nije bilo taštine niti natjecanja – podijelili bismo poslove, a potom radili. Nismo se isticali – posao nas je ispunjavao” veli Jureša.
Zanimljivo, sa Škrtićem je skupa maturirao na Gimnaziji Karlovac te studirao, a potom i radio. Njihov velik prijatelj bio je još jedan karlovački statičar s kojim su dijelili školske i fakultetske klupe – Geno Laboš. S njime nisu ipak radili skupa jer je Laboš bio zaposlenik “Urbanisa”. Dvojica od tog trojca cjeloživotnih prijatelja – Škrtić i Laboš – preminuli su krajem ove godine, gotovo u isto vrijeme.
“AGI-46” se nastavio razvijati do 1970-ih, pa je krajem 1980-ih godina po ostvarenom dohotku bio treći projektni biro u Hrvatskoj. Jelinek i Linardić su 1972. godine za projekt u Veslačkoj dobili republičke i savezne nagrade, a u tvrtku su počeli dolaziti mladi arhitekti kao što su Miloš Čanković, Mladen Ivanko, Mirjana Schneider, Mario Volović, Dunja Jurčević, Helena Knifić, Stanko Ćosić, Brankica Petrović, Vesna Vinski, Berislav Martinović, Zdenko Selaković, Nenad Sužnjević… Jedan od većih uspjeha tada bilo je ostvarenje zgrada današnjeg Doma oružanih snaga Hrvatske vojske “Zrinski”.
Dakle, ako želimo saznati tko je bio Škrtić, a što “AGI-46”, dovoljno je za početak pogledati oko sebe.
“U Zagrebu smo smo izradili 40 objekata viših od 16 katova. Učili smo kroz praksu, ali i putovanjem po Europi. Tada nije bilo kao danas jer se statičare uvažavalo, struku uopće”, kaže Jureša.